Nisam siguran da mi je bas sasvim jasno kako da zapocnem ovu temu, ali sasvim sigurno je to da moram krenuti od pocetka

, samo se nadam da vas necu uspavati. Pre nepune dve godine, doselio sam se u Novi Sad, upisao sam Pravni fakultet i polako krenuo da se borim sa beskrajno dugim predavanjima, vezbama, knjigama... U svoj toj borbi, izostavio sam onaj deo koji svi na samom pocetku iskoriste a to je upoznavanje sa kolegama, naravno ne mogu reci da nikoga nisam upoznao, ali prosto nisam ostvario neki blizi kontakt, neko drugarstvo, cini mi se da sam pogresno shvatio novu sredinu i nisam mogao da je prihvatim na pravi nacin, nisam mogao da savladam grad kao pojam, neznanje koje mi se najednom nametnulo, masu ljudi, bezbroj podvala, laznih osmeha, instant drugara i drugarica... Nekako, sve mi je to izgledalo po malo

bas tako, za razmisljanje. Iako sam u pocetku mislio da je to samo prolazna faza navikavanja na nov zivot, nove okolnosti, nove situacije, shvatio sam u stvari da ta faza traje i do danas a ja prosto ne mogu sa njom da se izborim. Svestan sam da je u meni problem i da nije moguce da ne mogu da upoznam nekoga
ko bi mi bio interesantan. Mnogi moji drugari iz gimnazije kazu da imam surova stanovista o zivotu u celini, koja su naravno u potpunosti realna, medjutim upravo zbog toga ljudi koje tek upoznajem ne mogu da me dozive onako kako bih ja to zeleo, tj. na pravi nacin. Cuo sam jednu poslovicu koja kaze da je uspeh biti sam a ne usamljen... Nekada pomislim da sam srecan odnosno da sam sam i da nisam usamljen a nekada opet mislim da ne postoji usamljeniji covek od mene. Znam da neke stvari u sebi moram izmeniti, ali postoji ono nesto sto covek ne moze da nadjaca... Ne bih voleo da me neko od vas pogresno shvati jer ja na ovaj nacin ne trazim drustvo, nego jednostavno, hocu da vidim vase misljenje o mom problemu... Unapred se zahvaljujem sto trosite vreme na moje redove...