da sam dobio novčić svaki put kad me neka meni bliska osoba ispalila,sad bih bio baš imućan čovek...

Naravno da su me izigrali, ispalili, razočarali, povredili, ...
I ne znam šta je to skoro. Nije juče, ali ako još boli, onda je bilo skoro.
Prva reakcija mi je da sama sebi kažem "Magarčino, zar opet?" (naravno da se osećam kao magarac kad dozvolim po ko zna koji put ispalu). Nosim onaj gorak ukus, dugo osećam pritisak na grudima i ubeđujem sebe da više neću dozvoliti da se nekom toliko otvorim da bi me ispala bolela (i ovo bude samo ubeđivanje, bez efekta).
Nešto od toga mi je ostalo u nauk, pa mogu da prepoznam i ne dozvolim da se desi opet. A nekad jednostavno bubnu iznanada, nove, sa drugačijom maskom.
Sigurno sam i ja druge ispaljivala. Ne sa namerom. I zato neću da verujem da je svaka ispala koja je mene povredila bila namerna. One se nekad jednostavno dese, negde u hodu, kad nas samoživost svakog od nas malo zaslepi.