Neretko čujem od ljudi oko sebe da je jedino vredno imati svoju firmu. Jedino tako ne trpiš šefa, direktora ili gazdu iznad sebe.
Sad, možda to ima veze sa prihvatanjem autoriteta. Lično, nemam problem da prihvatim nekog iznad mene, pogotovo ako mogu da uspostavim korektnu saradnju (a do sada sam uglavnom imala sreće i uspostavljala sam je) i ukoliko su iznad mene oni od kojih mogu da crpim znanje koje mi je potrebno za posao.
Ali raditi za drugog ima i neke svoje prednosti. Posmatram svoje prijatelje-privatnike. Definitivno su pod mnogo većim stresom od nas, pokornih sluga. Jeste, ja ne mogu da izađem sa posla kad hoću i na koliko hoću, ali kad izađem sa posla, zaboravim na firmu. Oni to ne mogu. Iako nisu na poslu, iako su na godišnjem, još uvek im je u glavi sve ono što su ostavili pre odsustva.
I nekako su pod mnogo većim stresom. Moje je da odradim posao, svoj deo posla, ostalo je odgovornost nekog drugog. Privatnik mora da osmisli posao, nabavi posao, odradi posao, naplati posao, i uz sve to da se bori sa svim državnim organima.

Nekako mi se više sviđa da budem sluga. Ne mogu reći da sam nešto pokorni sluga, možda pre lojalni.