Koji je to verski obicaj, kojoj god veri da pripadate, koji vas najvise raduje? Secate li se nekog dogadjaja iz detinjstva ili blize proslosti koji ga je obelezio?
Volela sam Božić i traženje dinara u česnici (na žalost, o pijukanju i o korinđanju znam samo iz priča drugih). Volela sam Uskrs, farbanje jaja sa babom i pravljenje gnezda za Zeku. U lepom su mi sećanju i druženja o Svetom Savi (eh, u doba mog detinjstva to još uvek nije zvanično vraćeno u školsku slavu, pa su nas babe, javno ili polujavno vodile na služenje, a ja bih se nekako i bez pohađanja veronauke izgurala da deklamujem - Krvavu Bajku

, tadašnji Vladika u Sabornoj crkvi dobro se nije šlogirao). Pa Vrbica kada smo svi sa onim zvončićima (kao krave sa klepetušama) išli po gradu.
Tu su i slave, naravno dve (babina devojačka i dedina) kada su najbolji ručkovi i kada se porodica skupi i onako zajedno zapeva Tropar.
Ali nekako su mi najdraže Materice i Očevi. To su bili praznici kada je deci dozvoljeno i čak poželjno da nasamare starije, a opet oni da se našegače sa decom. I tako, u pola ručka (naravno, za ručak ono što najviše volim) dobro uvežem moju babu (naravno, i otpevam pesmicu: Danas sutra svoj deci Materice doći...), čekam poklon (čarape i novci, šta drugo). Ona prvo da krompir

i traži da je odrešim.

Onda izvadi dve-tri bombone iz kecelje, te joj malo olabavim uže. Dobijem i jabuku, orase, bananicu-čokoladicu. Pa onda još natezanja, i još, i na kraju slede čarape (kojima se onda i nisam radovala) i

novci (tako se deca prave materijalistima :smeh:). A onda za nedelju dana dođu Očevi, pa neke nove slične šege i neki novi slični pokloni.
Na žalost, baba i deda oru nebeske njive, pa ih više ne vizujem. E, i dok su mi živi roditelji sa najvećom radošću ću išćekivati ova dva praznika. I dalje pevam pesmicu, i dalje vezujem, samo što se sada manje radujem novcima, a više čarapama (valjda zbog neke tradicije).