kasdeki
čedo
Odsutan
Pol: 
Poruke: 5
Novi Sad
|
 |
« poslato: 15-09-2007, 13:18:14 » |
|
Ja mislim da je ovo jako vazna i aktuelna tema. Zbog toga je kandidujem, a kao prilog, odnosno pocetak rasprave, evo dela teksta iz GL, koji je interesantan:
UPOTREBA SRBIJE I KOSOVA
...
Mirko Đorđević, vrsni poznavalac ruskih prilika i povesti rusko-srpskih odnosa, tvrdi da se ruski odnos prema Kosovu savršeno uklapa u istoriju ruske politike prema Balkanu: Rusija je ovdašnje prilike i probleme koristila da bi igrala globalne igre, a Srbija to nikada nije shvatala.
- Vlada premijera Koštunice u igri oko Kosova ima samo jednu kartu u ruci, a to je Rusija. Ja se na tu kartu međutim ne bih previše oslanjao. Rusija je globalna sila i ona povlači poteze u smeru povratka u poziciju velesile. To je ono što je u centru ruske politike. Ruska spoljna politika je veoma realna i racionalna i oni, kada govore o Kosovu, misle o svojoj zemlji i svojim interesima. A tu postoje problemi za nas. Dugo godina se Rusija plašila da joj se ne dogodi Kosova, ne samo u Čečeniji nego i u mnogime delovima zemlje gde postoje slične tendencije raznih naroda i regija. Sada su se stvari okrenule u drugom smeru i postoji niz paradigmi Kosova na području bivšeg SSSR koje bi da se prisajedine Rusiji. U tom smislu, ruska politika prema Kosovu je protivrečna, Rusija kao da, sa jedne strane, priželjkuje nezavisnost Kosova, jer bi onda bila u prilici da sebi priključi delove međunarodno priznate Gruzije – Abhaziju i Južnu Osetiju – kaže Đorđević.
Đorđević ističe da srpski „mit o majčici Rusiji“ nema nikakve veze se istorijskim dimenzijama rusko-srpskih odnosa. Rusija je 1992. godine priznala Hrvatsku i Sloveniju, potom Bosnu i Hercegovini, i nikako nije njena pažnja na Balkanu okrenuta samo onom što se zbiva u Beogradu, kako se to ovde predstavlja. Đorđević podseća i na 1908. godinu, koja ima mnogo sličnosti sa sadašnjom atmosferom u Srbiji, kada je Austougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu.
- U Beogradu vri, svi su Srbi na nogama, prizivaju Rusiju, traže oružje, međutim Rusija se priklonila igri velikih sila, i srpska vlada je to na kraju morala da shvati. A slična situacija se ponovila i mnogo puta kasnije, pa i za vreme Dejtonskog sporazuma – kaže Đorđević.
Đorđević dodaje da je Rusija oduvek Srbiju posmatrala kao delić na karti svojih interesa i da nije problem u njoj već u Srbiji.
- Srbija se uvek kolebala između istoka i zapada i uvek je situacija bila skoro ista. Postojalo je jedno proevropsko krilo, uvek nekako u manjini, koje je uspevalo da se izbori da pokrene Srbiju u modernizacijskom pravcu i drugo, rusofilsko, uvek u većini, koje je usporavalo demokratizaciju. Proevropska Srbija vuče snagu iz jednostavne činjenice da Rusija nikada nije imala, pa nema ni danas, kulturni i civilizacijski model koji bi bio privlačan za druge zemlje. Ne postoji ruski model demokratije, postoji samo zapadni. Rusija nikada nije pomogla da se Srbija modernizuje – kaže Đorđević.
Istoričar Nikola Samardžić smatra da je Rusija, postavši ekonomski i politički samostalna u međunarodnim odnosima, u skladu sa antidemokratskim i antiliberalnim opredeljenima svoje politike krenula da obnavlja onu ulogu koju je imala u Hladnom ratu, odnosno da zaustavlja širenje zapadnih ideja i vrednosti, pre svega opstrukcijom u Savetu bezbednosti.
- Rusiji odgovaraju konfliktna priroda okončanja procesa jugoslovenske integracije i produbljivanje krize koja će nastupiti u regionu nakon ostvarenja onog oblika nezavisnosti Kosova koji će ostati bez potvrde u SB. Inače su dometi ruske politike na Balkanu ograničeni prijemom Rumunije i Bugarske u punopravno članstvo EU, da bi se povoljna prilika za njenu spoljnu politiku ukazala nakon ubistva premijera Đinđića i usporavanja tranzicije u Srbiji. Time Rusija, između ostalog, sebi otvara prostor u međunarodnim odnosima umesto onog koji se zatvorio u procesu evropskog proširenja koje je obuhvatilo većinu evropskih zemljalja bivšeg istočnog bloka. Zaoštravanjem odnosa sa SAD i EU, između ostalog i posredstvom kosovske krize, Rusija računa i na nove partnereske odnose u južnoj i istočnoj Aziji – kaže Samardžić.
On dodaje da antizapadna retorika u Rusiji postala osnovica nove nacionalne ideje, a nacionalni preporod dobio revizionistički karakter.
- Antizapadna ideologija, koja traga i za svojim izrazima u spoljnoj politici zapravo je dimna zavesa etatizaciji i kontrolisanoj redistribuciji u Samoa Rusiji u kojoj, kao partneri države, učestvuju poslušni oligarski, crkva i mafija. Srbija pod Koštunicom, i njena zvanična politika, postaju, između ostalog, spoljnopolitički model unutrašnje autoritarne politike. Pitanje Kosova nije suštinski vezano za presedan samo jednog od separatizama koji, u kontekstu integracija liberalnih demokratija, ne moraju da izazovu dubinske poremećaje. Separatizmi u našem vremenu ugrožavaju samo tvrde, nedemokratske etatizme – kaže Samardžić.
|