U psihicki zrelog covjeka stapaju se potrebe da voli i bude voljen u jedinstvenu cjelinu.
Bitan sadržaj ljubavi je povjerenje medju ljudima koji se vole. Uzajamno povjerenje omogucava im da se jedno drugom potpuno otvore:
- da iznose svoje misli,
- skrivene želje,
- pokažu osjecanja,
- vrline i slabosti,
- povjere sve svoje radosti i razocaranja, uspjehe i neuspjehe, sve svoje doživljaje, zamisli i dileme.
Istinska ljubav ne može postojati ako odnos prema voljenoj osobi ne sadrži i poštovanje tog covjeka. Poštovanje je priznanje covjekove licnosti, ljudske individualnosti i razlicitosti, u vidu obzirnosti prema voljenoj osobi, suzdržavanja od: potcijenjivanja njenih sposobnosti, ismevanja njenih shvatanja, prišivanja pogrdnih imena "voljenoj osobi" i od bilo kakvih drugih oblika agresivnosti prema njoj.
Na poštovanje voljenog bica direktno se nadovezuje zauzimanje ravnopravnog stava prema njemu. Ako nekoga smatramo manje vrednim od sebe, ne možemo ga u pravom smislu ni voleti. Voljenu osobu ne smatramo ni u cemu svojim "vlasništvom", dakle objektom umjesto subjektom ljubavne stvarnosti. Predmet se, sam po sebi, ne može poštovati a tako ni istinski voleti. Polna ljubav - prava i potpuna - nužno nosi u sebi i odanost voljenoj osobi. Kad nekoga zaista volimo i kad nam je ljubav uzvracena, kad nas i emocionalno i seksualno potpuno ispunjava i zadovoljava, onda se ne moramo posebno prisiljavati da bismo ostali polno verni. Onda to nismo zbog nekih moralnih nacela ili zato što smatamo da nam je to dužnost, nego vernost partneru doživljavamo kao vlastitu potrebu, nešto što sami želimo i što nam niko ne mora nametati.
Dok je ljubav altruisticna, usmerena na licnost drugog coveka i spremna na poklanjanje sebe, nagon je egocentrican, usmeren iskljucivo na vlastito zadovoljenje, pun prohteva i spremnosti jedino da uzima. Ljubav je strpljiva, nenametljiva i obzirna; nagon je nestrpljiv, agresivan, sebicno bezobziran stoga je svako nametljivo ili cak nasilno zahtevanje polnog odnosa izraz nagona, ali ne i polne ljubavi. Za ljubav je karakteristicno da je postojana i individualna, veže se uz odreðenu osobu i ostaje joj vjerna. Naprotiv, nagon je hirovit i trenutan, odredjenom osobom lako se zasiti, pa se prebacuje na drugog coveka ili se u isto vrijeme usmerava na više "žrtvi". To je zato što nagon obuhvata samo polne karakteristike licnosti, a ljubav sve njene osobine. Nagon ne može ostati veran, jer se usmerava samo na neciju libidnost koja je mnogo manje individualna: jednaka ili vrlo slicna seksualna svojstva ima mnogo ljudi na svijetu, dok se ljubav povezuje sa kompletnom licnošcu pojedinca, njegovom individualnošcu koja je zapravo jedinstvena, te joj ostaje verna.
Prirodni, sastavni deo polne ljubavi jeste i želja da covjek s voljenom osobom u prisnom telesnom dodiru zadovoljava svoj polni nagon. To je njena pasivna komponenta koja je uvijek prisutna. Aktivna komponenta ljubavi odražava se u potrebi covjeka da zadovolji polni nagon i voljene osobe. U necijem ponašanju to je merilo da li se tu uopšte radi o ljubavi jer želja za zadovoljavanjem samo vlastitog seksualnog nagona nije dokaz necije ljubavi prema osobi koju polno želi.
"Isprva su bila tri ljudska roda, ne kao sada samo dva, tj. muški i ženski, nego je bio još i treci koji je pripadao i jednom i drugom rodu ..." Ti prvobitni ljudi bili su, po toj prici, vrlo snažni. Bogovi se uplašiše njihove snage pa ih podijeliše na pola. "... I otuda svaki uvek traži drugo znamenje koje mu pripada", kaže Aristofan u Platonovoj "Gozbi" jer : "žudnja za celinom i lovu na nju ime je lj u b a v."
