Razgovor bez rijeci

Dan na izmaku. Sunce lijeno ide ka brdima DA se skrije. Izgleda DA Kao I ja voli to doba Dana kada boje postanu toplije, kad shume, uplasene mrakom, pridju blize selu donoseci as sobom zvuk zvona I cingare stada koja se vracaju as pashe, kad se u strugljama zacuju prvi mlazevi toplog mlijeka, kad cijelo selo obuzme tihi zhamor ljudi koji oko kucca zavrsavaju posljednje obaveze za Taj Dan, nestrpljivi DA docekaju noc I sa njom odmor.

Vidim Ga. Umornim korakom priblizava se bakinoj kucci. Hitam mu u susret, grlim Ga jako, ljubim, a on se, Kao I uvijek, brani govoreci:"Makes djavle, NE ljubi mene starca." Hvata MI glavu medj' rucerde, savija je I ljubi u cvijet, samo je njegov, oduvijek. To je moj djedo Majo. Draga starina koju srce, nemajuci svog djeda, jos davno usvoji Kao najrodjenijeg. Bio je nizak, Ali izuzetnog jak covjek. Kazu DA mu nekad NE bjese ravnog Po snazi. Ljutit, Ali pravican. Kad se naljuti, zaskrguce zubima, stisne shake I zagrmi. Srce ledi. A prema meni uvijek njezan, topao. Voljela Sam slusati kako prica. Postao bi tada pravi veseljak. Sati pretvoreni u minute donosili su toliko likova, dogadjaja, smijeha.

Govori MI kako je sa planine na konju sagnao dva tovara sijena I izbacio ih na shtalu. Umorio se. Sjeda na drvenu klupu ispred kucce. Ledja mu nekako odvise povijena, ruke bezivotno pale Po crnim vunenim caksirama. Na glavi crnogorska kapa, izblijedila do sunca I znoja. Pod visokim chelom skrile se sitne, nekad zivahne, a sada umorne ochi. Do proslog ljeta Ga nisam vidjela. Nije Kao prije, ostarao MI mnogo. Pokusavam mu ukrasti onaj sheretski osmijeh, Ali NE ide. Malo govori. Srce MI zebe. Cutimo. On zvizduce, tiho, kroz zube. I ja znam DA Ga nesto muchi. Vadi tabakeru, ruke drhte, jedva uspijevaju odvojiti listic. Tisina. U njoj nepristojno odjekuje njezni dodir duvana Po papiru. I onda, krenu rijechi. Prigusene, promukle. Baba Vidra, njegova zena, je u bolnici. Ne vjeruje DA ce prezivjeti. Pogled mu pao Po prstima koji se saplicu, bezuspjesni u pokusaju DA saviju cigar.

Ja nijema. Bez daha, prvi put gledam njegove suze. Kaplju Po bijeloj kosulji. Znam DA at starina svojoj zeni nikada nije pruzila in najmanji znak njeznosti, in najmanji nagovjestaj ljubavi. Ponosom starog Crnogorca, zatrpavao je on to duboko u sebi. A volio je. O DA, I to silno, Ali na svoj, skriveni nacin. I evo, ja sad stojim pred njegovom razgolicenom dusom. Gledam kako javno priznaje ljubav. Uznemirena, uzbudjena, Kao DA gledam cvjetanje cvijeca koje to cini samo jednom u vijeku I bas ja prisustvujem tom rijetkom prizoru. Drhtim. Grlim Ga. Gusim se do suza.

Rastajemo se. Noc je. Jedva nazirem kako povijena ledja nestaju u daljini. Nisam znala DA Ga vise nikada necu vidjeti. Umro je te jeseni. Bio je to nas posljednji razgovor. Razgovor skoro bez rijeci, a ostavio dublji trag do svih drugih.

Mala kutija

Pocetak price ide daleko u proslost, kada je neki muskarac kaznio svoju petogodisnju cerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocenu stvar, a para je u onom vremenu bilo vrlo malo.
Bio je Bozic. Sledeceg jutra je devojcica donela malu kutiju na poklon i rekla:
“Tata, to je za tebe!”
Tati je bilo vrlo neugodno, a kada je otvorio kutiju i video, da unutra nema nicega, jako se naljutio. Cerkicu je prekorio:
“Ako nesto poklonis, ocekuje se da se u kutiji nesto nadje !”
Devojcica ga je zalosno pogledala i s suznim ocima rekla:
“Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe”
Tata je bio ganut. Kleknuo je pred cerkicu, jako je zagrlio i zamolio je za oprostaj.
Do kraja zivota cuvao je tu kutiju pored kreveta i uvek, kada se osecao izgubljeno i ocajno, uzeo je, otvorio, i iz nje uzeo jedan poljubac i setio se ljubavi koju je cerka spremila unutra.
Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju voljeni, prijatelji, deca, Bog. Ne postoje vaznije stvari, koje bi mogli dobiti. Prijatelji su andjeli, koji nas dignu s dna, kada imamo poteskoce i podsete nas na to, kako se leti.

Zena

Devojke, one su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne zele doci do najboljih, jer se boje da ce pasti i - ozlediti se.
Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakse dodju.
Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nesto nije u redu, dok su zapravo one velicanstvene. Jednostavno, moraju biti strpljive i cekati da pravi covek dodje, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smemo pasti da nas dohvate, tko nas treba i voli napravit će sve da dodje do nas.
Zena je izasla iz rebra muskarca, a ne iz nogu da bude gazena, niti iz glave da bude nadmocna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zasticena, i blizu srca da bude voljena.

Hrabrost

Pre mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford, upoznala sam devojcicu po imenu Lizu, koja je bolovala od jedne retke bolesti. Pokazalo se da je jedina mogucnost da ozdravi bila da joj se transfuzijom da krv njenog petogodisnjeg brata, koji je na neki neobjasnjiv nacin uspeo da prezivi istu bolest, tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitela koja mogu da savladaju tu opaku bolest.

Lekar je njenom malom bratu objasnio kakva je stuacija i pitao ga da li
zeli da da krv za svoju sestru. Decak je posle samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao :
- Da, spreman sam ako ce to spasti Lizu .

Dok su vrsili transfuziju, lezao je u krevetu pored sestre i smesio se. I ostali su se smesili gledajuci kako se devojcici vraca boja na obrazima. Onda je njegovo lice ubledelo i sa njega je nestalo smeska. Pogledao je u lekara i drhatvim glasom upitao:
- Hocu li odmah poceti da umirem?

Posto je bio mali, decak je pogresno shvatio doktora, mislio je da ce sestri dati svu svoju krv.
Ja sam tada naucila sta je hrabrost.

Blagoslov

Nasmiješeno je bilo Božje lice. Danas će Zemlja dobiti poseban blagoslov. Kap Milosti kanuti će na jedno mjesto, iz jednog tona ljubavi nastati će pjesma novih dana.

Tog proljetnog jutra nebo je blistalo sjajem bezbrojnih ukrštenih duga. Ljudi su opčinjeni divotom čeznutljivo očekivali prikazanje. Ali na nebu se ništa nije pokazivalo, samo su aureole duga sjajem nagovještavale neki događaj, negdje daleko. Trebalo je doći do susreta, opet nakon tolikih eona. Susret se milošću Gospoda trebao zbiti na planini u nepoznat čas, u bezimenoj zemlji. Smiješak s Božjeg lica preplavio je svijet i ozario duše koje nisu znale razlog nanadane vedrine, samo su zadrhtale kao proljetni pupoljci pri dodiru s ranojutarnjim lahorom...

Veseli lik penjao se uz planinu. Ali to nije izgledalo kao penjanje, prije lagana šetnja ili nestašno skakutanje kroz razelenjelo rascvali krajolik. Čas je ličio na postarijeg isposnika koji sve mudro promatra, čas na dječaka koji se vješa o grane ili preskače grmove ili potočić. Slijedećeg se trena lik pretvarao u pticu koja preleće s krošnje na krošnju a zatim odleće među oblake ili do dalekog vrhunca. Potom bi se preobrazio u leptira i lepršao od cvijeta do cvjeta kako bi bolje osjetio ljepotu i okus proljetnog cvata. A kada bi se ponovno pretvorio u čovjeka, usred pjeva ptica začuo bi se njegov smijeh.

Veliki majstor zena hodočastio je proljetnoj planini. U ruci je držao zakrivljeni prastari štap s drškom u obliku glave nepoznatog boga. Vrtio je s tim štapom u jednom tajnovitom ritmu i pokretima. Iz daljine ličio je pomalo na sufija koji ulazi u trans ili se iz njega budi. Ali živahnošću je podsjećao na nemir bujajućeg mladog zelenila i žubor potoka. Neodređenog lika stapao se s obrisima proljeća. Veliki majstor zena došao je niotkuda da blagoslovi ovo jutro.

Već je bio blizu vrha planine ili je to samo izgledalo kao kraj planine. Usred šume ugledao je čistinu. Utihnuo je pjev ptica, nebo se stopilo s modrozelenom travom. Zanijemili su dusi prirode.

Tamo je sjedio Veliki majstor tantre u lotos asani. Lelujao se zajedno s proljetnom travom pri svakom preletu vjetra koji se spuštao s neba. Ruke su mu bile lagano ispružene naprijed s dlanovima okrenutim nagore.

Veliki majstor zena nije mu se iznenadio, ali ono što je ugledao ispred njega zaustavilo mu je dah. On koji je doživio sve ljepote ovog svijeta i međusvjetova i osmijehom susretao najrazličitija čuda, sada je bio zatečen i zadivljen. Njegov šunjatički pogled prikovao se uz nadzemaljski lik koji je plamtio ispred Velikog majstora tantre. Susret s drugim hodočasnikom imao je svrhu u tom liku.

Nezemaljska svjetlost i ljepota okruživala je ženski lik - kao da su se tisuće nebeskih duga i svi zemni dragulji stopili u treperavu posudu tijela. I što je bilo najčudnije u toj blještajućoj divoti, moglo ju se gledati!

Veliki majstor zena polako je počeo razabirati lik. Aureola dugačke kose, mješavina zlata i neftita, okruživala je obrise i iskrila na krajevima pramenova i uvojaka, vijorila polagano oko neopisivog savršenstva oblika tijela koji su se kretali polagano u ritmu nečujne nebeske glazbe. Gledao je naslonjen na štap to tijelo božanskog sklada i to lice na kome su se izražavale velike tamne oči, crne kao kozmički prostor, i usne poput esencije svih najljepših crvenih ruža koje je ikada dotakao krilima u životu leptira. Veliki zen majstor, majstor PRAZNINE, bio je opčinjen.

Širom su bile otvorene i oči Velikog majstora tantre. On je prizvao Boginju Ljepote i odavao joj štovanje. Pridružio mu se i Veliki zen majstor te su zajedno štovali Veliki Dan Prve Proljetne Ljubavi u JUTRU ZALJUBLJENOSTI. Iz njihovih grudiju plam je odlazio dolje u svijet. Veliki majstor tantre pokretao je ruke izvodeći tajne sakralne pokrete, a onda se Veliki zen majstor nasmijao dosjetki. U skoku se našao iza plamtećeg lika i brzim pokretom ruke pljesnuo Božicu po stražnjici! Blistavo se tijelo izvilo, kaulika je podigao ruke a zensei se našao na zemlji i grohotom smijao. Odjednom se lik zasjenčio i preobrazio u prekrasnu djevojku čvrstih obrisa, ustreptalih grudi i zavodničkih pokreta. Veliki je majstor tantre odlučio ustati ali se zensei u skoku našao iza njegovih leđa i oborio ga u travu. Niotkuda stvorio se srebrnkasti oblak u liku zmaja i sakrio njihova tijela.

Kada se razišla sumagličastost, dva su lika zagrljena polagano odlazila prema šumi koja je svjetlila u dugama neba a ispred se izvijala košutolika djevojka prateći ih i bacajući cvijeće pred njihove noge...

Tako je Blagoslov stigao na Zemlju iako se oni više nisu vratili među ljude. Snažne vibracije Velikih duša nagnale su putanje bezbrojnih duga da se spuste na ljudske staze i u srcima ljudi probude svemoćnu čaroliju nove ZALJUBLJENOSTI. Dva velika majstora više o tome nisu brinula. Na novom zajedničkom putu bili su sami, a možda i nisu...

Božje se lice sada smiješilo ljubavlju u srcima ljudi. ZALJUBLJENOST je postala Zakon Života nakon primljenog Blagoslova. Veliki majstori više nisu bili potrebni. U svakoj se ženi inkarnirala Boginja Ljepote, u svakom muškarcu ukorijenila mudrost zena i tantre. Počelo je novo doba, jedan korak prema ostvarenju Božanskog života na Zemlji. Sretnete li Velikog majstora, prepoznati ćete ga, ne po riječima ili djelima, već po osmijehu njegove velike duše. Zaustavite se i odajte mu štovanje samo osmijehom svoje duše.

...Tako je govorio bezimeni putnik. Njegovo smo lice uskoro zaboravili, ali naše duše još čuju njegov smijeh na odlasku, jer srce pamti duže nego um.

Odlazeći darovao nas je pričom i zagrljajem i mi smo zaronili u nektar blaženstva prije nego smo bili svijesti da postajemo nova bica-vesnici ZALJUBLENOSTI.