Ali nisam siguran da ću se baš ispitivati u pogledu da li nekog volim ili ne , to mi je više unutrašnji osećaj , naboj , skup emocija i "volim te" treba da proiziđe iz toga ....
Hm, pa nisam sigurna da smo se razumeli.
Naravno, i mene će sve gore navedeno navesti da sebi kažem "volim ga". Ali da bih to izgovorila moram to svoje "volim ga" proveriti u vremenu.
Smatram da je ljubav nešto što traje. Ako mi se desi trenutak kada iz mene bukne ono "volim ga" i on se ne ponovi u vremenu, ili se ne ponavlja dovoljno često, dovoljno jakim intenzitetom, ukoliko me to "volim ga" ne razdire dovoljno dugo i dovoljno snažno da bude i izgovoreno, izgovoreno njemu, to možda nije ljubav već samo zanos, zaljubljenost ili tek pobrkane vrste ljubavi.
I zato neću dozvoliti da me trenutak zanosa nagna da to izgovorim. Neću jer hoću da budem poštena prema sebi, i što je važnije, poštena prema toj drugoj osobi. U krajnjem slučaju, držim se onoga da stvari treba nazvati svojim imenima pa ma kako to zvučalo.
A svako može po nizu gestova, pogleda, situacija osetiti ljubav, pa čak iako nije izgovorena. Isto kao i što će osetiti nepostojanje ljubavi onda kada se izgovara to "volim te".
Mada, priznajem, nekad je i te kako to potrebno čuti, pa makar znao da nije tačno ili nije potpuno.