Verovatno lepše zvuči to "igre na sreću", za mene je sve to kocka.
I nije to produkt današnjeg vremena, uvek je kocke bilo, u ovoj ili nekoj drugoj formi. Treba priznati, ljudi su tome skloni. Šta u tome vide? Neki tek zabavu. Neki laku lovu. Nekima su prosto poročni, zavisni.
Sve je to zakon velikih brojeva. Igraj/kockaj se ceo život, nešto ćeš i dobiti. Tad ti je dobitak velik i sladak, a ne razmišljaš o tome koliko si izgubio kockajući se dok nisi došao do svoje šanse. (Jedan pasionirani korisnik usluga kladionica je vodio svoju evidenciju: uz zaista lepe dobitke tokom godine, sračunao je da je na nekih dve hiljade evra ukupnih dobitaka, ipak u minusu nekih 350 evra). Ili pak, dobiješ relativno brzo (mislim na početku svoje kockarske karijere), pa ti se osladi laka kinta i nastaviš da uplaćuješ očekujući da će ti sreća ostati naklonjena. A da li će? Teško.
Ja sam jednom ušla u kladionicu, prepisivala cifre od onih koji kao prate taj fudbal, dala nešto malo za uplatu (i to birala one kvote gde je štansa za dobitak veća, i mali dobitak je velik kada je za ništa) i naravno

. To je bila moja jedina avantura kada su kladionice u pitanju.
Loto sam igrala par puta u životu. Sećam se, neke '95-'96. je bila pomama, sedmica je bila nekih milion maraka. Toliko sam se uživela u siguran dobitak da sam danima lupala glavu šta ću uraditi sa tim novcima, čak sam i spisak napravila, sve skupa sa kalkulacijama. Ozbiljne su tu računice bile, a naravno, ne da me je zaobilazila sedmica, nego i četvorka. Još jednom sam ušla u tu priču, prošle ili pretprošle godine, ali dva-tri kola, a onda se ipak racio probudio i odustala sam od te sigurne sreće.
Ono od čega ne odustajem je da poslednji radni dan stare godine, vraćajući se sa posla, uzimam par tih greb-greb srećki. Po pravilu, uzmem prvu, dobijem zamenu, tu opet dobijem zamenu ili ne dobijem ništa, ali treća je sigurno jedno veliko ništa.
Šta ću, ne padam na ove poroke. Ostaje mi uvek šansa da se kockam sa životom, gde je barem šansa 50:50.