|
Zelenooka
|
 |
« poslato: 22-12-2006, 23:06:01 » |
|
NE VJERUJ
Ne veruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime, –
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t’jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
Aleksa Šantić
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Bogi
deran/devojčurak
 Odsutan
Pol: 
Poruke: 98
|
|
« Odgovor #1 poslato: 26-12-2006, 23:21:08 » |
|
ČEKANJE
Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!
Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da -
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.
Ne moli se tamo, pred ikonom starom!
Ovdje u slobodi, pred nebom - oltarom,
Sa koga nam Gospod o milosti zbori,
Dođi, da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim, oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori. |
|
|
|
|
Sačuvana
|
nicija ne gori do zore
|
|
|
Bogi
deran/devojčurak
Odsutan
Pol:
Poruke: 98
|
|
« Odgovor #2 poslato: 26-12-2006, 23:23:13 » |
|
PROLJEĆE
Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva.
Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.
Uzviće se ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...
Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore! |
|
|
|
|
Sačuvana
|
nicija ne gori do zore
|
|
|
|
Zelenooka
|
|
« Odgovor #3 poslato: 27-12-2006, 22:23:58 » |
|
PAHULJE
Pjevala je zima svoju pjesmu staru;
Praminjo je snijeg i veselo pleo
Od srebrnih niti svoj široki veo,
I rasprostiro ga svuda po Mostaru.
U zasjedi cure čekale su momke:
Nanula se klepet čuo po sokaku,
Padale su grude po svakom junaku,
Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.
I ti nekud prođe, u mahalu, sama;
Pokrila te zima čistim pahuljama,
Pa po tebi trepte ko sjajni leptiri...
Samo tvoje lice skriti nije htjela,
I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,
Radosno i zlatno proljeće me viri...
Aleksa Šantić
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Zelenooka
|
|
« Odgovor #4 poslato: 13-01-2007, 00:31:43 » |
|
ELEGIJA
Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.
Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.
Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne. |
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Zelenooka
|
|
« Odgovor #5 poslato: 13-01-2007, 00:35:02 » |
|
POSLJE MNOGO LJETA...
Poslje mnogo ljeta ovdje opet stojim;
Lepotica teče isto kao prije,
Nad njom stara vrba još jednako bdije
I visoko šumi vrhovima svojim.
Gdje si? Da l’ se sjećaš ispod grana tije’
Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni,
Kad nam t’jelo prože slatki oganj tajni
Pa dršćasmo dugo kao breze dvije?
Bog zna gdje si sada i da l’ điviš jošte!
Ali dragi spomen negdanje milošte
Kao mlado sunce svu mu dušu grije,
I ja snova čujem zveket tvojih grivna,
Po licu me tiče tvoja kosa divna,
Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije... |
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Zelenooka
|
|
« Odgovor #6 poslato: 14-01-2007, 22:19:09 » |
|
NEMILOSRDNOM BOGATASU
Popô si se sred milina,
Dvor ti zlato, svila krasi;
Bogataš si od davnina -
Al', covjece, prašina si.
Sirotinja tuži, cvili,
U jadu joj teku casi;
A ti ležiš u toj svili -
Al', covjece, prašina si.
Do ušiju dopiru ti
Sirotinjske muke glasi;
Ti prezireš taj glas ljuti -
Al', covjece, prašina si.
Ti je goniš, a ne vidiš
Kako suzom lice kvasi;
Ti si silan, ti s' ne stidiš -
Al', covjece, prašina si.
Zamalo ceš, oj smrtnice,
Na svijetu tako biti,
Zamalo ceš, oj smrtnice,
Jer c' i tebe zemlja skriti.
Preminuce sva milina,
Ostaviceš svoje dvore;
I oni ce bit prašina,
Vremena ce da ih sore.
Imaj srca! Budi covjek!
Nek te djela dižu svude,
Pa ceš tako živit dovijek' -
I kad tijelo prah ti bude. |
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Zelenooka
|
|
« Odgovor #7 poslato: 19-01-2007, 22:36:07 » |
|
DUŠA
Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...
Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće...
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće...
U baštama tvojim ono rosa nije-
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...
U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju... |
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Mish
|
|
« Odgovor #8 poslato: 21-01-2007, 00:01:20 » |
|
I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA
I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tamni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizreka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gled'o ti oči što se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih ce nova zagrmiti jeka...
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio...
I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
|
« Odgovor #9 poslato: 21-01-2007, 00:02:25 » |
|
NA GROBLJU
Hladno mi je... Hladno mi je...
Proljeća mi duša želi, -
Al' proljeća moga nema,
Cvjetovi su moji sveli.
O, kako je strašna java,
Kako li me kivno prati!
Ni to sunce s neba plava
Ne može mi dana dati.
Svud je ponoć, mrak i tama,
Kud mi suzno oko gledne, -
Kao da mi dušu slama
Grdni teret sante ledne.
Ja bih htio ubrisati
S mutnog oka suze ove,
Al' ko može meni dati
Mjesto suza sreće nove?
Niko! Niko! Sve je svelo
Što sam svojom srećom zvao, -
Ja sam svoje srce vrelo
U grob hladni zakopao;
Srce svoje: brata svoga,
Dva cvijeta - seje dvije,
Majku milu - milost boga,
Nju - to blago najsvetije.
Od mogile do mogile
Sumorna me tuga kreće,
Iz sna zovem svoje mile,
Al' ni jedno meni neće...
Tek što katkad šum preleti
I nada mnom lako mine,
Kao da mi glasak sveti
S neba šalju duše njine.
Ja ga slušam, a iz grudi
Otimlje se uzdah jadni,
Pa s jecanjem k nebu bludi,
A ja stojim kô kam hladni...
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio...
I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
