|
Mish
|
 |
« Odgovor #10 poslato: 23-03-2007, 19:10:38 » |
|
Branko Miljković: Uzalud je budimBudim je zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama zbog neba razapetog izmedju prstiju budim je zbog reci koje peku grlo volim je usima treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom zbog anonimnih reci trgova budim je zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova budim je zbog ove nase planete koja ce mozda biti mina u raskrvavljenom nebu zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice nego aerodrom moja ljubav puna drugih je deo zore budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema ta zena sa rukama deteta koju volim to dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim uzalud uzalud uzalud uzalud je budim jer ce se probuditi drukcija i nova uzalud je budim jer njena usta nece moci da joj kazu uzalud je budim ti znas voda protice ali ne kaze nista uzalud je budim treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #11 poslato: 23-03-2007, 19:13:21 » |
|
Vesna Parun: Prva ljubavU šuštavoj travi blizu raskršća sjedim nemirna srca i čekam onog kojemu noćas dadoh, bezazlena, preplašenu pticu svoje ljubavi.
U žarko crvenoj mahovini brijega već se zapliće jesen. Zatišje jezera raste iz polusjena.
Što ću učiniti ako ne dođe onaj kojemu dadoh svoje srce? (A ja mu dadoh srce kao pticu ne misleći ništa, začuđena.)
S tamnih polja dopire šapat noći. O, srce moje! Ne slušaj šum trava. U tugu će te odvesti. Pogledaj: voda je nestalna.
A ptice odlaze daleko preko brijega za hladnim suncem.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Zelenooka
|
 |
« Odgovor #12 poslato: 26-03-2007, 21:56:55 » |
|
Jovan Ducic: Moja ljubavSva je moja ljubav ispunjena s tobom, Kao tamna gora studenom tišinom; Kao morsko bezdno neprovidnom tminom; Kao večni pokret nevidljivim dobom.
I tako beskrajna, i silna, i kobna, Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta? Ali tvoga daha prepuno je svašta, Svugde si prisutna, svemu istodobna.
Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom, Rađaš se u meni kao sunce noći, I u mome telu drhtiš u samoći, Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.
Na tvom tamnom moru lepote i kobi, Celo moje biće to je trepet sene; O ljubljena ženo silnija od mene - Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.
Kao mračna tajna ležiš u dnu mene, I moj glas je eho tvog ćutanja.Ja te Ni ne vidim gde si, a sve druge sate Od tebe su moje oči zasenjene.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Zelenooka
|
 |
« Odgovor #13 poslato: 26-03-2007, 22:33:36 » |
|
Pablo Neruda: NocuNocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje I neka zajedno u snu razbiju tmine Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi Protiv gustoga zida okupanog lisca.
Prolazu nocni, crna zeravo sna Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja Tacnoscu nekog neredovita voza Sto sjene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.
Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret, Za postojanost sto kuca u tvojim grudima Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem I samo jednim vratima koje zatvori tama.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Zelenooka
|
 |
« Odgovor #14 poslato: 26-03-2007, 22:43:27 » |
|
Jaksa Fiamengo: Ti Moj Si Grijeh U mislima si mojim. U mome snu i dahu, u svakoj mojoj kretnji. U bijelom i u crnom, u dodiru i mraku, u zanosu i strepnji.
Znam prekasno je za nas i ljubav nasu prijece, al' slutim da smo jedno. K'o obala i more, k'o jutro i k'o vecer k'o ladja i k'o jedro.
Ti moj si grijeh moja ljubav, gorki pelin suze i smijeh, sve sto gubim, sve sto zelim
Ti moj si grijeh, igra vala, igra sjene suze i smijeh, san i zbilja jedne zene.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Zelenooka
|
 |
« Odgovor #15 poslato: 26-03-2007, 22:46:01 » |
|
Pablo Neruda: LjubaviLjubavi, od zrna do zrna, od planete do planete, mreza vjetra sa svojim sjenovitim mjestima, rat sa svojim cokulama krvavim, ili dan i noc klasa.
Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave, violine prolazne jeseni izbodene, radost je ponavljala usne kaleza, bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.
U svim republikama razvijao je vetar svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu i zatim se vratio cvijet svome cvijetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnela. U nasoj domovini stalnoj nicala je i rasla ljubav sa svim zakonima rose.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Zelenooka
|
 |
« Odgovor #16 poslato: 26-03-2007, 22:53:08 » |
|
Miroslav Antic: Ekspres za severMožda niko nije umeo da te želi ovako kao ja noćas.
Tvoje ruke bele kao samoća. Tvoja bedra sa ukusom platna i voća. Tvoj malo šuštavi glas.
Sa nosom dečačkim prilepljenim uz okno vagona,
nejasan samom sebi kao oproštajno pismo padavičara,
i čudno uznemiren toplinom kao razmažen pas,
putujem, evo, putujem da natrpam u glavu još neslućene predele, da drveću poželim najlepšu laku noć na svetu,
da se vrtim kao lišće, kao vetar po travnjacima, kao zvezde i ptice.
Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature, liftove i okean.
Da zaboravim ruku na tvom struku. I lice uz tvoje lice.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
sonata
čedo
Odsutan
Pol: 
Poruke: 16
CAN
|
 |
« Odgovor #17 poslato: 27-03-2007, 15:58:16 » |
|
Nisam sigurna ko je napisao sledece stihove, ako neko zna, neka me dopuni: Voleo sam vas, molja ljubav stara jos uvek mozda spi u srcu mome. Al zasto ona nemir da vam stvara ja nisam rad zalostiti vas njome. Voleo sam vas nemo, beznadezno, pun strepnje i pun ljubomorne boli, voleo sam vas iskreno i nezno, neka Bog da drugi tako da vas voli
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
i kad prodje sve, pevacu i tad...
|
|
|
|
Zelenooka
|
 |
« Odgovor #18 poslato: 07-04-2007, 11:39:25 » |
|
Zvonimir Golob: PismoKad razmišljam o tebi obuzima me nježnost veća nego što mogu podnijeti, ponekad, i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje: najprije ti čitava i meni okrenuta licem na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca, dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena, grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči jer ti se stidiš i poželim da te čuvam kad padne veče, daleko od stvari koje te bez mene poznaju. Na satu kazaljka pokriva jedna drugu i ptica na tvome prozoru ne uzima više zrno iz nepoznate ruke. Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|
Zelenooka
|
 |
« Odgovor #19 poslato: 08-04-2007, 17:07:25 » |
|
Zvonimir Golob: Da bih rekao to što želimDa bih rekao što želim dosta je jedna riječ, ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.
Da bih rekao što želim dosta je jedna ruža, jedan plamen za moje vlažne prste.
Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi da bih te primio i da bih te zaboravio.
Vjetar podiže iz pijeska moje ime i ono kaplje na mene poput žedne kiše.
postoje dani u kojima je sve zapisano, postoje godine i prazno lišće jeseni.
O tebi znam samo da si bila, samo da živiš, i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.
Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.
Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.
I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.
Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|