|
Mish
|
 |
« poslato: 23-03-2007, 18:51:58 » |
|
Rabindranat Tagore: Gradinar 41
Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati. Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali. Olako uzimam bol svoju, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih. Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim. Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi ti to mogla učiniti.
Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom merom. Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću. Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
Čeznem da sedim nemo pored tebe; ali se ne usuđujem, jer bi mi inače srce iskočilo na usta. Zato brbljam i ćaskam okolo, i zatrpavam svoje srce rečima. Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi ti to mogla učiniti.
Čeznem da te ostavim zauvek; ali se ne usuđujem, strahujući da mi mogla otkriti moj kukavičluk. Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo. Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #1 poslato: 23-03-2007, 18:57:32 » |
|
Vesna Parun: Ti koja imas ruke nevinijeTi koja imas ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbriznost. Ti koja umijes s njegova cela citati bolje od mene njegovu samocu, i koja otklanjas spore sjenke kolebanja s njegova lica kao sto proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime pocinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu lezaju, i noc tvojega glasa vocnjak još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega i budi poboznija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka sto se priblizuju neduznim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huci.
Seci njegovim zalom. Neka te susrecu ozaloscene pliskavice. Tumaraj njegovom sumom. Prijazni gusteri nece ti uciniti zla. I zedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti ce ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u nocima ostrih mrazova. Neka te miluje djecak kojega zastitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti mirise cvijece koje ja zalivah svojim suzama.
Ja ne docekah naljepse doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustosili pogledi gonica stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
Ja necu nikad voditi za ruku njegovu djecu. I price koje za njih davno pripremih mozda cu ispricati placuci malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj sumi.
Ti koja imas ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nesto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se cude, i susjede koji zale moju strpljivost.
Ti koja imas ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #2 poslato: 23-03-2007, 18:59:02 » |
|
Vladislav Petković Dis: Možda spava
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja, pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec a se kreće u umrlu noć, U snu svome nisam znao za buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san, I u njemu očin neke, nebo nečije, Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije, Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il te oči da su moja duša van mene, Ni arije, ni sveg drugog, što noćas snih; Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči, da su baš one, Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu, da me vide, šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća Što me gleda, što mi kaže, da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.
Možda spava sa očima iznad svakog zla. Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #3 poslato: 23-03-2007, 19:00:52 » |
|
Miloš Crnjanski: Smiraj
Setim se, kako su u ljubavi, dragi prvi dani. Kad su ruke tople, kad se oci slede, preletajuci one kolutove blede, oko usana...
Sto drhte, protkani, mutnom tisinom, u kojoj su osmeh i tuga pomesani nesigurno i tamno.
Klatno zvona tesko i tmurno u grudi udara me.
Tad se dizem, i, u mutna oka prozora, puna sitnih glasova veceri, sapucem, nesigurno, i moje ime.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #4 poslato: 23-03-2007, 19:02:28 » |
|
Matija Bećković: Volim teIzmeđu dva uporednika dok provirujem glavu između dve žiške u slepoočnicama u pauzama kad radnici piju čađavo mleko i prašnjavi maslačak lepi se za plućna krila dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje uši između dva daleka poređenja Volim te
Brodovi se ljuljaju kao poljupci i sloj vazduha se na lepe senke cepa u mašineriji noći moje je srce slično kompresoru naklonjeno svemu što nema veze sa mnom dok pokušavam nestati u poljupcu Volim te
Rudnici kamene soli u mom srcu zora lomi suđe od porcelana kad si sa mnom znam da si na drugom mestu postaću prašina ako prašinu voliš ti koja me tuđim imenom zoveš Volim te
Dolazi proleće i jednu pravu damu niko ne može zamisliti bez pudlice stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me ja ne znam put-krijem se u tvojoj senci ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo svet me izgubi ali ti me dobi Volim te
Što vide slepi ne vide zaljubljeni pokvareni anđele o sneže u avgustu moje ruke su ostale oko tebe kao obruč ljubomorna na vazdušni pritisak i vodu ljubavnu vodu koja gori dok se kupaš odavno već svojim očima ne verujem Volim te
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #5 poslato: 23-03-2007, 19:03:47 » |
|
Stanislav Vinaver: Mi se čudno razumemoMi se čudno razumemo k'o dva bola, k'o dva vala k'o dva mosta u otkrića: ja te volim čudno, nemo, ti si ona čudna mala, mašta drevna moga bića.
O tebi su pitalice, od vekova moje bile, odgovor o kom se sanja. Odgovor je tvoje lice ti si slika one vile; iz dečačkih nagađanja.
I stvari snovi, evo polagano nadolaze k'o da ide vreme tavno. Svaki gest tvoj ja sam snev'o, znam napamet tvoje fraze svaku reč sam čuo davno.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #6 poslato: 23-03-2007, 19:04:47 » |
|
Žak Prever: BarbaraSecas li se Barbara padala je kisa neprestana nad Brestom tog dana a ti si isla nasmejana pokisla ozarena ocarana pod krupnim kapima kise seti se Barbara- sretoh te u ulici Sijama smejala si se i ja sam se smejao secas li se Barbara nisam te poznavao a nisi ni ti mene, secas li se secas li se toga dana i ne zaboravi ga jedan covek ispod neke kapije zaklonjen viknuo je tvoje ime Barbara a ti si potrcala ka njemu po kisi pokisla ozarena ocarana i bacila si mu se u zagrljaj secas li se Barbara ne ljuti se sto ti kazem TI jer TI kazem svakom koga volim pa cak i ako ga ne poznajem secas li se Barbara i ne zaboravi nikad tu kisu tako blagu i tako srecni na tvome licu srecnom nad tim gradom srecnim tu kisu nad morem nad arsenalom nad brodom iz Cesana oh Barbara velika je svinjarija taj rat i sta je sa tobom sada pod kisom od gvozdja vatre celika krvi a onaj koji te je stezao u zagrljaju zaljubljeno da li je umro nestao ili je jos ziv oh Barbara jos uvek kisa pada nad Brestom kao sto je padala nekad ali nije to isto jer je sve poruseno to su samo posmrtne kapi kise uzasne i ocajne a nije ti onaj potop vise gvozdja celika krvi vec prosto kisa iz oblaka koji nestaju kao psi kao psi koje odnosi vodena struja iz Bresta da istrule negde daleko vrlo daleko od Bresta od koga nije ostalo nista.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #7 poslato: 23-03-2007, 19:06:24 » |
|
Laza Kostić: Sve što mi je reklaSve što mi je rekla u zvezde sam slivo, od tih zvezdica sliku sam joj skivo - ta tako su valjda nekad i skovana po tom božijem ruvu ta puceta sjajna - sve sam slici kazo što mi srce taji, nakitio sam je moji' uzdisaji', al' za taj su teret zvezde bile male, sve su bliže, bliže zapadu se dale. Nakitio sam je željom srca moga, pustom, teškom željom srca žeđanoga, al' za taj su teret zvezde sve su bliže, bliže zapadu se dale. nakitio sam je slašću od usana, blagoslovom rajskim grešnog milovanja, al' i za taj teret zvezde behu male sve su bliže, bliže zapadu se dale. Nakitio sam je kletvama ljubavnim, kitama žeženim, plamenom krvavim, nek osete zvezde kako kletve tište, nek nebu procvile, nek Bogu propište, kako pate ljudi neka mu se tuže, što veruju Boga, te ljubavi služe: ej! al' za taj teret zvezde behu male, sve su bliže, bliže zapadu se dale. Sve je mirno, mirna su mu stada, samo jedna zvezda preko neba pada, a ja mislim, bolan, iz oka je pala, što je pri rastanku slika zaplakala.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #8 poslato: 23-03-2007, 19:07:09 » |
|
Jovan Dučić: Pesma ženiTi si moj trenutak i moj san i sjajna moja reč u šumu i samo si lepota koliko si tajna i samo istina koliko si žudnja. Ostaj nedostižna, nema i daleka jer je san o sreći više nego sreća. Budi bespovratna, kao mladost. Neka tvoja sen i eho budu sve što seća. Srce ima povest u suzi što leva, u velikom bolu ljubav svoju metu. Istina je samo što duša prosneva. Poljubac je susret najlepši na svetu. Od mog priviðenja ti si cela tkana, tvoj plast sunčani od mog sna ispreden. Ti beše misao moja očarana, simbol svih taština, porazan i leden. A ti ne postojiš, nit' si postojala. Roðena u mojoj tišini i čami, na Suncu mog srca ti si samo sjala jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|
Mish
|
 |
« Odgovor #9 poslato: 23-03-2007, 19:09:32 » |
|
Rade Drainac: Naša ljubavNoć me ta u mladosti stiže, Pa mi u srcu spava da ne ozebe! Videste li pseto koje čovek tera od sebe, A ono mu i dalje ruke liže?
Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje. Kada se osamim zaogrne me ogrtačem snova. I mada mi davno reče sve, Uvek je za me nova.
Danima se koljemo kao hijene I jedno u drugom vidimo kugu, A opet… izvan te kobne žene U mojoj duši nema mesta za drugu.
Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo, I već sam od toga kao mesec žut, Pa se opet neobjašnjivo sastanemo Da zajedno produžimo put.
Ne znam više da li je to ljubav, Ili zagonetni čulni mrak; Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav O rečni brzak.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
|
|
|
|