Presudan za pocetak veze.. sve se moze uskladiti ili korigovati ali ako mi ne odgovara ukus usana, nema nista od toga..

pa naravno da mi je bitan poljubac, čak sam po tom pitanju malo i ekstrem. Može neko da mi se svidi, a ako se ne ljudi kako se meni dopada sve pada u vodu. Na sreću nije bilo puno takvih slučajeva.  

Volim da poljubim svoju decu, svog muža, svoje roditelje i isto tako da me oni poljube. Poljubac je veoma bitan, on pokazuje koliko se volimo.

Bitan je , uvek je bitan.
Svakom prija topli poljubac koji iskazuje koliko vam je neko mio, pa bio to prijatelj, roditelj, dete ... ne treba ih sebično čuvati  

A što se tiče "onog" poljupca   jaaaako mi je bitan.
Obožavam kada me neko lepo ljubi, i mislim da po tome može da se vidi koliko i kako neko voli, kako se predaje. Za mene je poljubac vrhunac bliskosti.  

Poljubac i ljubljenje

Rječnik kaže da je poljubac "pozdrav izveden čvrstim priljubljivanjem usana i njihovim iznenadnim razdvajanjem".

Ako treba da dođemo do pravog značenja riječi poljubac, trebalo bi da se obratimo pesnicima, a ne staromodnim osobama koje kompiluju rječnike.

Na primjer, Kolridž poljubac naziva "udisanjem nektara". Šekspir kaže da je poljubac - "peča" ljubavi. Marcijal, stari rimski pjesnik kaže da je poljubac "miris balzama ekstrahovanog - iz aromatičnog drveća; miris koji donosi prepuni šafran; miris voća koje zri u svojim zimskim zamecima; cvjetne livade u ljeto; ambra zgrijana djevojačkom rukom; cvjetni buket koji privlači pčele." Poljubac je sve to... i više.

Zašto se poljubac nikada ne može apsolutno definisati? Zato što je svaki poljubac različit od onog prethodnog i onog koji za njime slijedi. Baš kao što nema dva ista čovjeka, nema ni dva jednaka poljupca. Jer, ljudi su ti koji čine poljupce. Stvarni, živi ljudi koji pulsiraju životom i ljubavlju i izuzetnom srećom.

Različite vrste poljubaca

Naravno, postoje različite vrste poljubaca.
Na primjer, postoji poljubac koji pobožna osoba utiskuje na papski prsten.
Postoji i materinski poljubac kojim majka ljubi svoje dete.
Postoji i prijateljski poljubac dvoje ljudi koji se sastaju ili rastaju.
Postoji i iznuđeni poljubac koji poraženi upućuju kralju pobjedniku.

Medom posuti pečat nježnih naklonosti, Najnježniji zalog budućeg blaženstva Najdraža spona mladih veza, Prva visibaba ljubavi, djevičanski poljubac.

Ono što je kod poljupca zadivljujuće je da o toj temi praktično ništa nije napisano iako se ljudi ljube od momenta kada se Adam prvi put okrenuo na bok i ugledao Evu kako leži kraj njega. Svake godine se objave stotine knjiga koje vam govore kako da štedite, kako da zaradite, kako da se zaposlite, kako da kuvate, kako da pišete, pa čak i kako da živite. O umjetnosti ljubljenja je, pak, napisano veoma malo.

Jedan od razloga nedostatka pravih uputstava se pripisuje viktorijanskom osjećaju za moral koji je godinama opstajao. Za puritance iz prošlosti je sve što se ticalo ljubavi bilo nečisto, pornografsko. Pisanje Džona Banjona pokazuje šta su ti puritanci mislili o poljupcu. U svom velikom, ozloglašenom "Poklonikovom putovanju" napisao je: "Uobičajeni pozdravi ženama su ono čega se užasavam. Kod koga god da to vidim odvratno mi je. Kada sam viđao valjane ljude da ovako pozdravljaju žene koje su posjetili, ili koje su njih posjetile, protivio sam se tome; a kada su odgovarali da je to samo dio učtivosti, kazivao sam im da to nije lijep prizor. Neki su se, zaista, zalagali za sveti poljubac; ali bih ih ja onda upitao zašto pozdravljaju najljepše a one neomiljene puštaju da odu." Možda je stari Banjon tako mislio jer je bio jedan od "neomiljenih" koji je ostajao nepoljubljen i bivao puštan da "ode".

Danas, međutim, ljudi šire gledaju na život. Naše igre postaju civilizovanije i manje krute. Našu umjetnost više ne cenzurišu zakoni. Kontrola rađanja, razvod i nauka o braku su uobičajene knjiške teme. Iznose se na vidjelo čak i čudni ljudski poroci i o njima se raspravlja, ne dozvoljavajući im da trule u mračnim odajama cenzure. Međutim, nigdje ne nalazimo knjigu koja ljude upućuje u umjetnost ljubljenja, umjetnost koja je apsolutno esencijalna za srećan život.

Da li je to zato što nismo apsolutno oslobođeni okova pretjerane čednosti? U nekim djelovima ove zemlje, muškarci su hapšeni zato što su ljubili svoje supruge na ulici! U ovoj civilizaciji?!

Zašto se ljudi ljube

Šta se događa kada se muškarac i žena poljube?
To znači šta se događa različitim djelovima tijela kada se spoje usne dvoje zaljubljenih? Godinama ranije, prije nego što su naši biolozi znali za postojanje žlijezda u našem tijelu, jedan pisac je citirao naučnika kako govori "ljubljenje je prijatno jer su zubi, vilične kosti i usne puni nerava, a pri dodiru usana se generiše električna struja."

Kakva apsolutna besmislica!
Prije svega, dvoje ljudi se ljube zato što zadovoljavaju svoju glad, glad koja je podjednako prirodna kao i glad za hranom, vodom i znanjem. Glad za polnim odnosom je ta koja ih vodi jedno ka drugom. Posle toga, kada se glad zadovolji, dolazi glad za domom, djecom i bračnom srećom. Ova glad je instinktivna, tj. mi se svi sa njom rađamo i ne možemo je ni na koji način naučiti ili steći.

Zašto je ljubljenje prijatno?
Kada se ova glad za suprotnim polom jednom pokaže, u ljudskom tijelu dolazi do onoga što je poznato kao "oticanje", što je, jednostavnim jezikom rečeno, ritmičko kontrahovanje različitih mišića praćeno funkcionisanjem izvjesnih žlijezda, mada nauka nije bila u stanju da ih definitivno odredi. Endokrinolozi znaju, izvođenjem izvjesnih operacija, da nadbubrežne, hipofizne, gonade i neke druge žlijezde kontrolišu polno ponašanje ljudskih bića. Upravo ove žlijezde reaguju, izlučuju u krv ono što je poznato kao hormoni, koje krv onda raznosi do različitih organa koji su pod uticajem polne reakcije.
Stoga se može vidjeti da je djelimično zadovoljenje polne gladi ono što ljubljenje čini izvorom zadovoljstva. Elektricitet se koristi za pokretanje motora i paljenje lampi i grijanje kolmajza. Međutim, elektricitet ne daje poljupcu potpunu satisfakciju.