Dobro, da se prvo ne zgražavamo, nego da se setimo kako je to bilo kad smo mi bili u tim godinama.
"Mara posle škole" je objavljivana na velikom odmoru. Tuča, jedan na jedan, a po potrebi su uletali drugi. Publika je bila brojna, uglavnom cela generacija, a kad su po tamburi dobijale zloće poznate i drugim generacijama, publika je bila i brojnija.
Učesnici najčešće jedni te isti. Najjači momci koji su zakuvavali, i zloće. Uglavnom zloće. E, mnogo interesantnije su bile one ženske tuče. Čupanje, grebanje, ugrizi,... Retko su se dešavale muško-ženske tuče, ali i one su se dešavale. Publika uglavnom na strani devojčice čeka da deran utekne, ne zato što je devojčica jača, već što ima brojnije navijače koji će uskočiti ako prigusti.
Uglavnom, pola sata tuče i dve nedelje prepričavanja.
Gde su nam bili roditelji? Nastavnici? Tu. Znali su. I nisu mogli ništa, ili bar ništa efikasno da bi tome stali na put.
Sa ove vremenske distance, i to bih nazvala nasiljem.
E, sad paralela sa današnjim vremenom.
Umesto pesnica, modrica, po kog iščašenja (da li se mogu nazvati bezazlenim?) pojavljuju se mnogo brutalniji, neljudskiji konflikti. Snimanje mobilnim telefonima mi je manje strašno, samo je tehnologija uznapredovala, pa umesto prepričavanja omogućava se prikaz autentične tuče.
Oružje na svakom ćočku, crne hronike pune, sistem vrednosti izvrnut naopačke ... Ne, ne može se to sakriti od dece.
Gde su roditelji? Gde su roditelji žrtvi, gde su roditelji napadača? Niti neko odjednom postaje nasilnik, niti neko preko noći postaje žrtva. Konflikt traje, a samo kulminira nasiljem. Da li tek kad se desi treba obavestiti medije i školu? Kad neko već ogrezne u osećaju "može mi se" ili pak druga strana kad već zaradi traume?
Meni se čini da danas ne postoji komunikacija u društvu, u porodici, pa zašto se onda čudimo što roditelji ne osluškuju svoju čeljad i postaju svesni očiglednog tek kad je šteta već napravljena.