Hierosgamos
deran/devojčurak

Odsutan
Pol: 
Poruke: 178
Novi Sad
|
 |
« Odgovor #19 poslato: 14-05-2008, 10:51:48 » |
|
Opet ti uzadsi u mraku
Opet ti uzdasi u mraku osećam te celim svojim bićem koja hvata dah da budu utisnuti kao pečat snova koji ostadoše u tragovima prolaznoga vremena.... U tebi i meni.... To nam je dovoljno.... U svakom rastegljivom delu prostora, u istinama što tako se zovu. Dotakli smo prozirnu dugu,da blista u nama,kao stožer,kupljenih snova i dijamanata iz oka što nam padahu.
I opet ti uzdasi u mraku osećam te celim tvojim bićem Na dohvatu sena, na izmaku noći.... Spojene duše u bekstvu,kao vetrovi kao divlji vetrovi u čišćenju, svega iza nas..... Bili smo čisti,kao na samom početku sebe, dozivali smo krik,vode i izvora Rajskih.... Dok znoj je kapljao sa nas.... Soma,strasti i životnoga soka.... Nas je kupala svojom nevinošću.
I oOpet ti uzdasi u mraku osećam te celim tvojim bićem, upomene gasnu kao tihi plam, i poslednji let leptira oko sveće. I sve ono što beše,postade samo magla slatko od snova pesnika, koji srcem piše ovaj stih. I ne,nije mi žao...nizačim... Samo sam pustio dah od ove noći da priča, i bio sam tiha skrivalica od sebe samog... Dok u naletu strasti,gnjurao sam i tražio u tebi,ta rajska vrata.
I opet ti uzdasi u mraku, osećam te celim svojim bićem,draga... kako se stapamo u celinu heksagrama... Plamena i žara.... U frejmu oka.... U svetlucanju želja.... U tvojim iskrama telu,tebe celu,dotakoh....dok lepršala si krilima kao taj leptir ponoći. I daaa,ispijao sam te kao najslađe vino. U tren sve postade,već viđeno... Al tako posebno i znano,nedokućivo... Znao sam...ti si posebna... nekako novi-stari odsjaj sa čelika štita viteza. U ovoj ludoj trci noći,sa nama i naših divljih srca u galopu.
CIKLUS PROMENA OZARI ISTOK U NJEGOVOM SKRELETNOM SRCU
Buba je brujala prastari zvuk se čuo, to skarabej je nosio ponoćno sunce na svojim leđima. Ponosno i tiho je nosio Boga Sunce na svoj počinak.
Ustreptale su zvezde osasvud, mističnost je pevušila svoju uspavanku usnulim Bogovima,dok ljudi se u strahu klanjahu. Nuit se prosula kao beskrajan biser po golom zvezdanom nebu... Dok neke tajne su se došaptavale u slavi moći.
I Bog Šu doda malo daha....da san bude jači... Geb se smešio sa zemlje u miru nebeskom. I sklad zavlada vaseljenom, na tim stubovima moći,mirno Zemlja je spavala,plava i nežna... Ušuškana u svoje snove.
Stajao sam ispod prostranstva,van laži van ljudskih gluposti i zlobe...očišćen I zaštićen kao Horus u majčinoj utrobi, dok lotus se mirno ljuljuškao na vodi, kao splav dečije duše...
Molitva njoj,Velikoj Isis ipuniše Nebo, prolamao se kao zov ljubavi i sklada. Besmrtni ustadoše iz vekovnih postelja , da čuju taj poj nežnosti jednog čoveka u mnoštvu... I splin duše milovaše pesnika i maga u njegovoj vekovnoj težnji da dohvati večnost.
Dveri se otvoriše kao najveća sinfonija, splin nestvarnog nosio je spiralno,kao uvojke njene kose,nežno... I reči postadoše kao med,kao ukusan plod misrisne i meke,kao duša,kao KA i BA spojene u jedinstvo.
I da! Stajao sam ispod prostranstva,van laži van ljudskih gluposti i zlobe...očišćen Spokojan i nem,jer tišina beše moj dokaz. Tišina odjednom zavlada odasvud,da pročisti kužne. Dok,moje srce....taj Ankh večnog, se talasasto slivao u dubinama moje detinje duše.
I Maat se radova,ravnoteži nebesa.... Tom poju tišine u molitvi.... I ozari srce njeno u pravednosti.... dok ponoćna buba Skarabej je smerno.... kao hiljadama godina i pre... Eonima do tad,nosila Boga Sunce na njegov počinak.
Čuh poj Ibisa, gledaj...reče odjednom do tada nema Sfinga.... Sve se sprema na svoj ciklus menjanja.... Vernik srca Amona-Ra je nežno slušao taj zvuk. Vreme je proletelo kao plam. I Na istoku se poče javljati iskra jutarnjeg rumenila....kao najava buđanja. I začu se krik Ponosnog Sokologlavog Boga koji je najavljivao novi dan..... u buđenju.
To Ahator...se radovao novom danu.... To i srce pesnika je pevalo sa njim. Strasno,divlje i ponosno.... Očišćen beše sa noći mirisa, uzdignut sa portala snova... Amenti mu se smešio.... Dok ciklus promena je govorio... Da.....ja sam VEČNOST.
Ima nešto..... u njoj pesma je bila....
Neka noćas se sveće tiho ugase jer vidim ti svetlost očiju u mraku. Sijaju kao staza mlečnog puta. Ima neka magična reč, koja se ne izgovara rečima... Već...oseća Samo me pogledaj..... Da,osetim taj sjaj u tebi.... Da napišemo nemi stih želja, i snova koje smo smotali oko srca našeg. Da,ima nešto u tebi,što opija kao staro vino..... Da pijan ludujem u ovoj noći.... da opijena,u žudnji pokreneš sve što želiš. Da vreme stane i ne pokrene se. Stare vatre sjaj osetih u praiskonu tebe, pružismo ruke u ovoj noći,jedno drugom dodirnusmo poljanu snenih makova. I zagrlismo predele strasti u nama, dok treptaji istine su nas milovali u nežnim dodirima. I množilo se i ludovalo u nama, penilo i vrilo poskakivalo i plesalo, kao sveti eluzij bahatkinje i Pana.
Pomozi mi
pomozi mi ,rekoh pomozimi dobri moj vetre, da očistim sve u sebi, ovaj dan,sećanja i ono što osećam postadoše samo prah i tren... Dok držao sam dah nad ponorom i svitaca žar mi pomute vid i dah. Da sam svetlost polarnih noći,da sebi osvetlim taj put. Da sam....eh.
Pomozi mi vetre,ti što goriš u meni podvali mi i zavedi,ponesi još ovaj put i još ovaj...i ovaj... Jer nemogu drugačije,od ovog što gori u meni i neda mi mira. Iz ruke ispustih pregršt perli, šarenih i divljiv boja,koja se uz rezak zuk prosuše po stolu od hratovog drveta. U dobovanju je taj ludi ritam... U nogama i trčanju je spas.... Ali gde? Od sebe nemogu pobeći....
Pomozi mi ti čista vodo,što talasaš se, na stranicu knjige se prospi,kao vrelo i vruće vino,što nosi me po slikama priča, koje pisah kao žedan pesnik života... Dajem ti draga sve.... Dajem ti Sunca plam.... Dajem ti laži koje se menjaju u vidokrugu očiju, a ono van toga? Ah,da...draga...dajem ti sve ono, što imam i nemam..... I moj jezik i grlo priča... I ruke nemirn.... I srce što skače kao ptica na žici.
Pomozi mi majko zemljo.... Na kojoj stojim,kao pali Anđeo sa suzom jednom... Dok tragam u izmaglicama,tvojih sinova... U ruci jednoj držim,moć pera i duha.... U drugoj,pravednost i skiptar moći... I dok te gledam mala,nemam razloga za taj beg ali let nanovo....za to to da. Dođi mi na dlan sltko i nežno,kakva i jesi... Nemirna i divlja....kao leptirov let. Dođi mi mi i pomozi mi.... Da pronađemo ta izgubljena vrata Raja.
5 Stubova Artemide
Govrim ti o vremenima prošlim, sadašnjem i budućem koje je,sada. Vesele,vesele vriske i cika,graja dete sam bio,dete ostao.... Kao heroj dobih snagu, Ganimed je u meni,Ajax veselo poskakuje u pričama,u tim pričama bez kraja i početka. I gledaj....svetlost se prosu iz vrča, dok nadopunjaovao sam te slike..... Pripovedač dalekih svetova sam bio.
Prvi stub..... Bio je jak kao stena, ljupka i vesela sa harizmom si bila..... I ona beše vatra,salamander u telu žene... Čuješ li senovita...čuješ? Čuješ li ti,taj moj zov,u iskrama žara I ti palila si mi moj mozak na akropolju snova. Dok ide ova stvar,neki stari dobri rock, poskakuju moje misli lake, poskakuju kao iskre iz starog kamina.... Žar u bedrima si čuvala...
Drugi stub... Vetre....vetrovita,neuhvatljiva... Koje su tvoje boje, malena...? Spustio sam lišće sećanja,do tvojih skuta.. Stavio ljubavni plam u tvoje nadahnuto srce prepelice. Silf sa krilima koje si mi dala..umesto pera, da umočim u srce svoje od boje limun žute.... Kao sunčev sjaj,postavio sam tu svetlost u tvoje oči. I ukusi slatkasto gorkog badema,bilo je tvoje voće... Usne...sa ukusom hladnog vazduha noći.... Dok milovah tvoje skute..... Usne tvoje,usne gladne želja pesnikinje, opijala si mi moj um....
Treći stub.... Zemljo,Tero....sledi me,sledim te... Osećaji i težina na meni sad raste.... Kao žbun bršljena,otrovni plod...i divlja kupina Kroz mene protičeš,kao prašina koju sam upio sa tobom. Oh,jedina...pepelu dao sam pepo,prahu dao sam prah.. Gnomi se smejuljiše mojoj naivnosti...deteta. Demetra ti beše dalek odjek..... Artemos se klatio u slavi pod nebom od ovog života. I ovlažih usne jezikom,gotovo nehajno.. Sokove tebe ispih do kraja..... To lepota se smešila u nekoj priči... A duše?....one su se prelivale u lažima i željama.
Četvrti stub.... Tako mlado...nedužno i lepršavo je to... To,što čuješ..samo je šum vode ... I more strasti se otvori u tebi...u meni. Lutalica sam,davljenik sa predumišljajem i skitara... Tako veseli,veseli beše tvoj smešak... Udini zažmuriše.....ili su se smejali,ne znam? U tvojim bedrima...tražih fontanu besmrtnosti. U tvojim mladim godinama,san sanjara postade java... I kao moćni Triton,pustih šum tih starih priča.. Talasi požude da nas nose...tamo,negde... Setiš li me se po nekad,ili me prizivaš moćnim tečnostima želja,u šupljinama naših duša, da nas nose...da nas samo nose...
Pet stub... Uvukoh dim cigare,lagano i zamišljeno ispustih... present,ko sam ja?....gde to idem? Animus je pleso sa Animom,svoj vekovni ples... Čuješ.....?! Tamo je žubor vode,daaaa....i ptice čujem, priroda je pevala sebi u slast. Neko neobično mesto je to ....sakriveno i izniklo nanovo kao misteriozni grad....iz bajki. Duh tražih,duh nađoh....dotako sam ivice realnosti,a po rubovima sam išao... Sedela je optočena žadom,sedefom i zlatom... Podigoh veo promena i prolaznog... Podigoh taj veo tajni,al beskonačnost videh. Držim je u naručju,okovanih svetlećih kamenčića. U tronu ispijali smo vino istine, dok krilati Grifon je čuvao to sveto mesto.
Pomilovah Pegaza po glavi.... I osetih čežnju dok dodirivao sam mu krila.. Stvorio sm slike dubina,ponora i vrtača Sklopio sam ugaonike u kvadrate... I sferu postavio na moju poetsku dušu.... Neko bi rekao,igrama nikad kraja...znam. Polako,polako...gotovo kao ritual,zažmurih i podigog ruku i umro sam u taj isti čas. Ispunjen,svime... ispunjen somom, ambrozija mi poteče niz usta... Pogled jedan na gore..... Da li je to kraj,moj Anđele,mojim traganjima... Umoran ali sretan....opijen ludilom ovoga traganja,ljubav mi postade akronim ... Akcentacija kao bolna jeka,ili radost,što da ne ?
Uhvatih da se smešim..... Obuze me neka radost,al koren joj ne znadoh... I čuh glas,taj mio glas,moga Anđela... Pusti slatke pesničeke tuge, ma pusti sad taj splin,makar na tren... Ma pusti sve da teče,jer to si ti.... U slavi,lepoti i luckastim rastancima... Bol jeste samo transformacija radosti u kojoj se kupa tvoja duša. I tu radost,što osećaš sad.....to je sve ono,o čemu si pisao u lakovernosti, ali i mudrosti... Zagrli ih sve,sve te drage ,mile i snene sanjalice što satkaše tvoj život, i postani nemirni Heroj bitke.... U kojoj samo istina gladna ljubavi pobeđuje.
I milota i sklad obuze pisčeve naume... I radost,neka luda radost,pevala je u meni... Daaaaaaa,radost je pevala. A stubovi Artemida ponosno stajaše... Na toj zemlji trulih plodova i slatkastog voća. I znao sam..... Da jesam....bio U sve to umetnut,utaknut...postavljen kao vezivo,hramova tih svih neobičnih žena... I znao sam, U mom umu da istine se ne broje,kao ni te ljubavne... Samo se osećaju,kao treperenje kao šapati nežni u ovoj noći. Satir ,taj prepeden jarac mi namignu... mahnuh mu.....i ostavih dijamante pod njegove noge. A svet se ponovo budio u nekin čudnim bojama.
|