|
Naslov: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 16-12-2006, 22:00:58 USNE Usne jedino zato postoje da s nekim podeliš nešto svoje. I da ti šapat šapatom vrate. Usne postoje da se pozlate. Usne su vulkan tvog tela. Usne su izvor tvojih reka. Usne su pupoljak gde se srela pčela od vetra s pčelom od mleka. Usne postoje da se procveta u vatromete neba i sveta. Usne su da se u dahu zgusne krilatost zvezda i kometa. I nikad nikom nemoj ih dati ako ne ume da ti ih vrati toplije, mekše, mladje i sladje. Jer usne samo zato postoje da osmeh po tvome osmehu skroje. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 16-12-2006, 22:02:13 JASTUK ZA DVOJE Ovo je pesma za tvoja usta od višanja I pogled crn. Zavoli me Kad jesen duva u pijane mehove. Ja umem u svakoj kapiji Da napravim jun. I nemam obične sreće I nemam obične grehove. Podeliću sa tobom sve bolesti i zdravlja. Zavoli moju senku Što se tetura niz mokri dan. Sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja. Svejedno: lepo je nemati plan. Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav hod duž ulica koje sigurno nekuda vode. Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo, one se smeškaju blago i nekuda nas vode. Bićemo tamo negde možda suviše voljeni, potpuno neprimetni, ili javno prokleti. Budi uz mene kad odem. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 16-12-2006, 22:23:41 Vojvodina I Verujem vo jedinu i vo jed i vo inu ravnicu - mater moju i zapljuvanu i svetu, tu Vojvodinu u soli, u hlebu i u vinu, i ne verujem joj, veru joj njenu i krv joj somotsku i prokletu a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile, pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova, i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile, a ona rominja i tinja i survava se sa krova sva toržestvena i rožestvena od lepote i rugla i kao srce mokra i kao srce okrugla. Jao, ravnico zlosutnico! Zlatna sačmo u sisi! Jao, svevišnja moja iz birtija i crkava! Ti, dušo, što isplažena i bosonoga visiš i pozlaćena i plaćena i detinjasta i lukava, a tako sasvim sveta i zlikovačka i lomna, i kao nebo niska, i kao nebo ogromna. II Volim je od štala do oltarskih dveri i od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenasa, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša, gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali, gde su starice tepale i pragove branile golim šakama, pa su je brali i ždrali rukama, pa su crkavali i živeli, pa su je voleli ljudi i kleli i psovali i plakali. Tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožnicku, i vinsku, belu od jaganjaca, crnu od paljevina. Tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku, kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina, pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu kao taj narod robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba, ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara, zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav. Volim je, jer smo svi široki i obični kao ova ravnica, jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama, i milioni suludih, rumenih zvezdanih ptica večito će lepršati nad našim umornim glavama. III Muču steoni vinogradi. Peni se jesen u kacama. Rdaju po bespućima vetrovi sa kutnjacima masnim od slanine. Rodio te otac. Ubio te sin. Brat bratu o vratu i po vratu. A krstovi najveće drveće. A grobovi najviše planine. Na usni tamjan i kanfora. Nozdrva od bosiljka bela. Zubi utrnuli od bećaraca i truli od opela. Jao, ravnico! Jao, krtico! Jao, bezglava tico! Moja žetvo i žito. Moja kletvo i tugo. I jao, Vojvodino - gladna godino, i Vojvodino - dugo. Širok Dunav. Široke pustare. Široko garavo oko. Od svetog Čarnojevića, do svetog skeledžije na Tisi, oče naš u opancima, u katancima i lancima, oče naš iže jesi i iže nisi. IV I volim je prosjačku, pred crkvama, nedeljama, u ritama, i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima, i Vojvodinu vašarsku i harmonikašku, čas raspusnu, čas pitomu i birtijašku što osvanjiva štucajuci pod stolovima, pa Vojvodinu bečku i varmedsku sa tuđim barjacima pred četama K.U.K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana, i Vojvodinu solunsku i krfsku pod bajonetima, sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama. Pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu, obešenu o bandere, probušenu po čelima, uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu, i partizansku kad je oktobra donela proleće selima. Volim je koliko je zla i dobra.Volim je podjednako. Prskajte kajsije zvezda u kosi drveća njenog! Uvek će biti krovova pozadi krova svakog jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno. V Lete nad Fruškom Gorom, nad tornjevima, nad đermovima nekolmovani paorski anđeli bez krila i oreola. Lete do zvezda i vraćaju se sa zvezda lepi, mrtvi i šašavi, sa ufitiljenim brkovima, u gaćama od šest pola. Lete sa glavom crvenom kao raspuknuta lubenica. Sa obrazima od licidarskih lutaka i jezikom od koljiva. Leti Panonija hiljadu puta zaklana i uvek najlepše živa, Panonija što prašta i što se iz groba seća, sva od praporaca i dukata sva mnogo srneća i kereća. Jao, ravnico! Jao, česnico! Jao, vodo i travo! Jao, sve moje plavo, drveno od krstova i krvavo i pravo! Jao, žuto od snopova, od mrtvaca, od sunca i od sveca! I jao, šareno od vina, od violina, od sukanja i cveća! Ja tebe nožem i hlebom. Ti mene solju i satarom. Ja tebe nogom i bogom. Ti mene ruzmarinom i materom. Jednu zob zobali, jednako groba dobili, Jednako se oplodili i rodili i prodali. Četir konja debela u pesmu si uprezala! Četir strane sveta u pupak si nam uvezala! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir, a peta ciganska, a šesta iz tambure riče ! I svi mi na sramotu lice! I svi mi na boga lice! VI Zaigraj, zavitlaj zemljo, lepoto bosonoga, nevesto moja najlepša u dronjcima i plaču, ti što se moliš bogu i ti što pljuješ na boga, ti što si dugovala i naplatila račun, nazdravlje! Diži čaše! Razbij astale šakom! Zapevaj preko njiva, neka zabride kosti! Volim te što si prosta, sirova, divlja tako, i tako mnogo luda, volim te, volim, oprosti, ti, od ponosa i stida, od đunđuva i vaški, ti, ljuljaško i rako - žut zubat smeh ne skrivaj, pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški, makedonski, bunjevački i lički preko dalekih njiva! I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja, sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća! Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja. Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam! Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Mish 18-12-2006, 22:51:37 (http://img103.imageshack.us/img103/710/howaboutthis2qm2.jpg)
Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 21-12-2006, 11:18:28 PLAVI ČUPERAK Čuperak kose obično nose neko na oku, neko do nosa, al' ima jedan čuperak plavi zamisli gde? U mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo. U glavi. To nije moj čuperak plavi već jedne Sanje iz šestog 'a'. Pa šta? Videćeš šta kad jednog dana čuperak nečije kose tuđe malo u tvoju glavu uđe, pa se umudriš, udrveniš, pa malo - malo pa... pocrveniš, pa grickaš nokte i kriješ lice, pa šalješ tajne ceduljice, pa nešto kunjaš, pa se mučiš, pa učiš - a sve koješta učiš. Izmešaš rotkve i romboide. Izmešaš note i piramide. Izmešaš leptire i gradove. I sportove i ručne radove. I tropsko bilje. I stare Grke. I lepo ne znaš šta ćeš od muke. Sad vidiš šta je čuperak plavi kad ti se danima mota po glavi, pa od dečaka - pravog junaka napravi tunjavka i nespretnjaka. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 21-12-2006, 11:27:56 Mostovi U meni večeras jedna reka razbila ogromna brda daleka, muči se, urliče, razmiče klance i kida svoje zelene lance i rije kroz moje srce i peče i kroz oči mi kipi i teče. U tebi večeras ta ista reka čudno je meka. I čas je srebrna. I čas je plava. U njoj se tišina odslikava. Svako u sebi reke druge pod istim mostovima sretne. Zato su naše sreće i tuge uvek drukčije istovetne. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 22-12-2006, 22:56:25 TAJNA Svako ima neku tajnu: šu - šu - šu... Neko lepu i beskrajnu, neko tužnu ili smešnu, neko zlu. Neko svoju tajnu slaže. Neko odmah mami kaže. Neko svoju tajnu ne bi ispričao ni u snu. Neko šapne samo tebi... kao drugu - šu - šu - šu... Obično su tajne glavne izmišljene i ljubavne. Al' i druge kad se zbroje, naše, vaše, moje, tvoje, leve, desne, čudne, sjajne, sve jednako mnogo znače, jer - inače zašto bi se zvale tajne? I ja imam jednu tajnu vrlo važnu, vrlo vrednu. Nikom drugom - samo tebi prišapnuću jutros nju. Hodi bliže: šu - šu - šu... Sutra rano... šu - šu - šu... Baš onamo... šu - šu - šu... Ali nikom to ne kaži. Sam potraži. Šu - šu - šu... Pronaći ćeš vrlo lako i videćeš da je tako. Miroslav Antić Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Mish 06-01-2007, 22:00:53 BESMRTNA PESMA 1. Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, mozda ce u tebi odjednom nesto posiveti. Na trepavicama magla, Na usni pepeljast trag. Da li ikad razmisljao o tome sta znaci ziveti? Ko sneg na toplom danu u tebi detinjstvo kopni. Brige... Zar tu ima briga? Tuge... Zar ima tuga? Po merdevinama maste u mladost hrabro se popni. Tamo te ceka ona lepa, al` lukava duga I zivi! Sasvim zivi! Ne grickaj kao mis dane. Siroko zvaci vazduh, Prestizi vetar i ptice. Jer svaka vecnost je kratka. Odjednom: nasmejani u ogledalu nekom dobiju zborano lice. Odjednom: na ponekom uglu vreba poneka suza. Nevolje na prstima stignu. Godine postanu sivlje. Odjednom svet, dok hodas sve vise ti je uzan i osmeh sve tisi i tisi i nekako iskrivljen. Zato zivi, al sasvim! I ja sam ziveo tako, Za pola veka samo stoleca sam obisao. Priznajem: pomalo luckast. Ponekad naopako. Al nikad nisam stajao. Vecno sam isao. Isao... Ispredi iz svoje aorte pozlaceni novac trajanja i zasij naprsla mesta iz kojih drhte cudjenja. I nikad ne zamisljaj zivot kao uplaseni oprostaj, vec kao stalni docek i stalni pocetak budjenja. 2. Ako ti jave: umro sam, ne brini. U svakom stolecu neko me slucajno pobrka sa umornima i starima. Nigde toliko ljudi kao u jednom coveku. Nigde toliko drukcijeg kao u istim stvarima. Proceprkas li prostore, iskopaces me iz vetra. Ima me u vodi, U kamenju. U svakom sutonu i zori. Biti ljudski visestruk, ne znaci biti razcovecen. Ja jesam deljiv sa svacim, ali ne i razoriv. A sva ta cudesna stanja i obnavljanja mene i nisu drugo do vrtlog jednolik, uporan, dug. Znas li sta su prorocanstva? Kalupi ranijih zbivanja i zadihanost istog sto vija sebe ukrug. Pa sto bismo se oprastali? Cega da nam je zao? Ako ti jave: umro sam, ti znas - ja to ne umem. Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao. I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem. Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nesto kao leprsav trag. Nemoj da budes tuzan toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast, cudno drag. Nocu kad gledas u nebo, i ti namigni meni. To neka bude tajna. Uprkos danima sivim kad vidis neku kometu da vidik zarumeni, upamti - to ja jos uvek sasav letim i zivim. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 06-01-2007, 22:03:42 Krila Ako hoćeš da odletiš sklopi oči i sve jače veruj, veruj kao nikad u sve ono sto je čedno Nemoj da mi smešno mašeš kao glupe vetrenjače svakom vetru svakoj ptici, brzopleto, uzaludno. Svako dete ima krila, samo mora da se seti gde mu rastu sakrivena -odmah će da poleti Neko nadje svoja krila u tatinom novčaniku Neko proda svoja krila Neko uvek tudja krade. Lete ljudi i nogama. Lete ljudi i jezikom. Lete ljuti od nevolje Lete ljudi od parade. Nekom mama krila sveže. Nekom mama krila sreže. Neko ode za pticama Neko padne čim se vine. Al divno je, al najteže kad u nebu nadješ krila i obletiš maštom samo za trenutak sve visine... I svi misle:tu si bila A ti si na nebu bila Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 06-01-2007, 22:05:03 SVE BOJE SVETA Čudan je ovaj svet u meni kad se od lišća zazeleni ili poplavi kao svila od dečije kose i ptičjih krila. Čudan je ovaj svet u meni kad sve požuti i porumeni. Van mene dosta boja živi. Van mene katkad svet i posivi, ili se smrači i naoblači. Dobro je zato što postoje i ove moje lepše boje. I neki osmeh sunčan i plah. I vetar nečujan kao dah. Pa sve kad trne i sve kad svene, kad tmurno izgleda svet oko mene, u meni živi sto vatrometa nekakvog šarenijeg i lepšeg sveta. Ponekad želim da podelim moje rumeno sa gradom celim, i moje belo sa žutom travom, i moje žuto sa noći plavom, i moje plavo sa rekom snenom… Jedino čuvam ono zeleno za neke oči što nisu moje, al iz njih rastu, odavno rastu sve druge oči i druge boje. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 06-01-2007, 22:09:53 KAO PESMA Još se danas, rođena, moglo plavo voleti tu, gde kopni detinjstvo i mladost se javlja. Sutra će se sigurno ceo svet razboleti od drukčijeg osmeha i drukčijeg zdravlja. Dalje će ti zenice zelenilom rađati i znam da ćeš, kao sneg, iza svakih tragova ostajati bela, ostajati čista. Al' u sebi, zbunjena, dugo ćeš pogađati što si tako drukčija kad si ipak ista. O meni se ne brini. Prepun divljih gugutki ko seoski zvonik, a vrelom dušom opružen niz obzorja ravna, jedini ću ostati zubat ko harmonika, bez bola u očima, prost i jednostavan. Znam, sutra će drukčije tepati i voleti. Naše stare osmehe niko neće shvatiti. Možda ćeš me tražiti. Možda će te boleti. Al se više nikada neću tuda vratiti. Predgrađe pod granama. Zvezde su olistale. Trepavice sumraka uz okna se pletu. Strah me je da ne umru ove noći blistave zadnja svetla nežnosti u velikom svetu. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 13-01-2007, 00:23:41 ODLUKA Život je sve nešto iz početka. Juče i prekjuče sutra ne vrede. Nema na svetu dva ista petka, dve iste nedelje, dve iste srede. Pa čemu onda razočaranja? Ako je jedna ljubav - ćorak, odmah se drukčije i lepše sanja. I kad si najviše tužan i gorak nekih se novih očiju setiš i shvatiš da letiš... divnije letiš. Ko je to video da dečak pati? Da kunja kmezav i da plače? Svaki put moraš iznova znati da voliš bolje, da voliš jače. Ne da se vadiš. Ne da se tešiš. Već da se istinski do neba smešiš. Nema na svetu dve iste srede, dva ista utorka, dva ista petka. Sve nove ljubavi drukčije vrede. Živi se svaki put iz početka. Živi se da se nikad ne pada. Da budeš snažniji posle oluje. I da se u tvom srcu već sada sto zlatnih zvezda unapred čuje. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 13-01-2007, 00:26:59 PESMA ZA NAS DVOJE Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se tražimo podjednako zbog sreće njene i sreće moje. Po obrazima vetar me mlati. Čupa drveću žutu kosu. U koji deo grada da svratim? Dan je niz mutne ulice prosut. Vucaram okolo dva prazna oka, gledam u lica prolaznika. Koga da pitam, smešan i mokar, zašto je nisam sreo nikad? Il' je već bilo? Trebalo korak? Možda je sasvim do mene došla, al' ja: za ugao skrenuo, gorak, a ona: ne znajući prošla. Možda smo celu jesen obišli u žudnji ludoj, podjednakoj, a za korak se mimoišli? Da. Mora biti da je tako. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 17-01-2007, 22:34:58 Carobna pesma 1. Cesto te tako vidim. Istina , kao u nekoj dalekoj srebrnoj magli. Ali divno te vidim. Na nogama ti cizme od sedam svetlosnih milja. U ruci ona lampa u koju, posle Aladina, umesto duha zatvaras obrise vecitog vremena. I cujem sapuces: sezame. I svet se pred tobom rasklapa. 2. Dodirom tvojih misli prostori sebe otkrivaju. Duzina tvog vida tinja i pokrece krvotok jes nenacetih svetova. Letis na carobnom cilimu i dizes se za pticama tamo gde je sve prozirno, sve u jednoj dimenziji kao na decijem crtezu, al ima neceg ljudskog, dubljeg od covecanstva. Tamo te cekam budan u svom kosmickom snu. 3. Nikad ti nisam rekao koliko do suza volim tvoju trsavu glavu koja u sumrak mirise na sapun i jesenji vetar. Glavu u kojoj stanuju samo visoke boje, ogromne, nedostizne, sposobnu da razume spirale nebeskih ognjeva, geometriju sna i hrabrost novih Ikara koji ce krenuti sutra ka nepoznatim suncima brzinom prema kojoj je svetlost obicno puzanje. 4. Sine moj, i ja letim. Kao sto ptica ne ostavlja otiske krila u vazduhu, tako se i ja krecem verujuci u ono sto bih hteo da vidim, a ne sto stvarno vidim. Mozda to znaci ucci u unutrasnjost tisine. Mozda to znaci postici ono sto ne moze svako: da zivot ne bira nas, vec mi njega da biramo. 5. Ja sam svoja najcudnija, najlepsa putovanja, prevalio kroz pustos ove vetrovite glave. I tu su stali beskraji o kojima, i ne slutis. Biti putnik kroz mudrost, to znaci: baviti se vratolomijom bezumlja. Ne srljajuci, vec - drhtavo, dostojanstvenom neznoscu jedne predivne lude. 6. Zato bezim od kuce. Nadjes me kako sedim u restoranu kraj reke i mucim se da oljustim sa chela i sa misli zemljinu tezu chamotinje, jednolikost zivota i otupelost zanosa. U bestezinskom stanju vina i tihe muzike, odlepim se i lebdim. Lebdim nad samim sobom. Tako zamisljam nebo. 7. Onda pridjes i kazes mi : tata, idemo kuci. Ostavljam na stolu osmeh i prepunu pepeljaru malih dogorelih krila. Otvaram vrata i ulazim. Ne u svet, vec u sebe. I ne prolazim dalje, nego u sebi ostajem. 8. Kazu: jos nista ne shvatas sa svojih trinaest godina. Oslonjen o zid kise, sisam kostice vazduha i smeskam se u sebi. Znam mnoge roditelje, potpuno lisene one izuzetne ozbiljnosti kojom se svom sinu moze postati sin. Ne boj se. Ja te postujem. Evo ti ruka i vodi me, pazljivo, da se ne uplase pegave ochi lishca u baricama oktobra. 9. I dok hodamo tako, hteo bih da te zamolim: preleti beskonacnost, prestigni vreme i mastu, al nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji. Dodirni rukama grive dalekih dvojnih zvezda, nek ti se damari usklade sa eksplozijom pulsara, al nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji. Pocetak pocetka je svuda. Kraj kraja je u nama. 10. Posle zvezdanih letova valja imati mesto gde mozes da se spustis. Jer ljudska srca su niska, zasadjena ko jagode. U redu, idemo kuci, gde su svici komete naseg malenog kosmosa, gde smo nacinili sebi milimetarske beskraje, a ipak dovoljno glomazne da se u njima, nepaznjom, jedan od drugoga, zauvek, otkinemo i skliznemo svako u svome pravcu. Ja daleko od tebe kao Alfa Kentaura. Ti daleko od mene kao sazvezdje Vlashica. 11. Pronadji nove svetove i izatkaj im nebo. I podari im vazduh da zive i da disu. Al nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji. Samo se tako mozemo jedan drugom pribliziti. Cetiri ulice tamo, i tri ulice ovamo, i jedva primetan osmeh, i ciste, iskrene oci, to je prostranstvo bezdana koje bih hteo da premostim od moje zvezde do tvoje. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 17-01-2007, 22:36:56 PSOVKE NEŽNOSTI Sad shvatam: nismo došli zadovoljni ko trave što rastu da se zgaze kroz cvrkutave zore. Mi smo zvezde što ludo u mrak se stmoglave i zbog jednog bljeska ne žale da izgore. Imamo ruke dobre kao pijane laste da se grlimo plavo i gasimo u letu. I prisutni smo zbog neba što mora da izraste u saksijama oka ponekome u svetu. Prejeli smo se davno i zubatog i nežnog. Sad svako pruža šape i nova čuda traži. A sve je smešno, i tužno, i sve je neizbežno, i ove istine dobre i ove dobre laži. Prejeli smo se, kažem, i svako ume da sanja, i svako ume da psuje i ore daljine glavom. I jednako je u nama i kamenja i granja. I jednako je u nama i prljavo i plavo. I svesni da smo lepi isto koliko i ružni, stigli smo gde se gmiže i stigli gde se leti. I znamo šta smo dali, i znamo šta smo dužni, i šta smo juče hteli i sutra šta ćemo hteti. Goreli smo, al nismo postali pepeo sivi od kojeg bujaju žita i obale u cvetu. Uvek smo bili živi, pa ipak: drukčije živi od svih ostalih živih na ovom luckastom svetu. I najzad: tako je dobro što nismo samo trave, što talasanja svoja nijednom vetru ne damo, već smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave željne da budu sunce makar trenutak samo. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 17-01-2007, 22:38:24 ROĐENDANSKA PESMA Ja mislim da smo svi redom iz lepe ljubavi rođeni, ogromne, čudne i drhtave kao jasike zelene. Posle su došle kolevke, cucle i zubi, i ostalo. I noći kad smo kmečali. I pelene. Pelene. Pelene. Svejedno je da li su oblaci jesenjim nebom tumarali, ili je košava bila, ili je mećava bila, ja mislim: oni su videli sva sunca kad su nas stvarali. Zato je kosa bebama meka i topla kao svila. Ja mislim da su se voleli i mislim da su zamišljali najlepše usne za nas, najlepše oko i dlan. I želeli su da budemo najbolji na ovom svetu. Da li se ikad upitaš, ličiš li na njihov san? Mama i tata su stari već i kažu: ljubav vene. A ljubav njihova ostaje i u nama se širi. I nastavlja se. Nastavlja u nekom malenom švrći što će iz našeg srca uskoro da izviri. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 17-01-2007, 22:39:04 OPOMENA Važno je, možda, i to da znamo: čovek je željan tek ako želi. I ako sebe celog damo, tek tada i možemo biti celi. Saznaćemo tek ako kažemo reči iskrene, istovetne. I samo onda kad i mi tražimo, moći će neko i nas da sretne. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 17-01-2007, 22:49:30 DRHTAVA PESMA Osećam: nešto u meni raste pomalo bolno - pomalo belo, kao da nekakve zbunjene laste lete kroz moju glavu i telo. Vrte se. Prestižu. Nešto traže. Od njih se na usni dah užari. Ja ne znam šta ću, a mama kaže: još si ti balava za takve stvari. Osećam: nešto u meni prska kao kad pupoljak zenice širi. Zašumi nekakva zlatna trska i neće pod čelom da se smiri. Tu oblog ne pomaže. Duša se kikoće i krvari. Nešto me muči, a mama kaže: još si ti balava za takve stvari. Onda me zakiti prezrelo leto: dva grozda - kao dve tople tačke. Sve mi u rebrima razapeto. Sve okrenuto naglavačke. A sve je ipak luđe i draže. Srce bi prostranstva da ozari. Plačem od sreće, a mama kaže: još si ti balava za takve stvari. Prirodo, čuj me: laganja nema! Ti bujaj - ja ću od tebe više! I neka široko u nama dvema ogroman ružičast vetar diše. I luduj, prirodo! Zri naopako! Samo mi nemir ne pokvari. Volim te što si zaista tako k'o i ja balava za divne stvari. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 17-01-2007, 22:53:00 IMENA Pronađeš negde nekakvog Mišu, nekakvog Gorana, Dragana, Svetu, pronađeš drugare nalik na sebe i staneš tako i ne veruješ da ima neko kao ti - isti, na ovom drukčijem svetu. I ništa ne mora da se kaže. Sve se unapred zna i razume. Možda te neke Mire sad traže. Možda Gordana neka ne ume bez tebe, Jelene, Milice, Vide, do nekog ogromnog sunca da ide. I ne znaš koliko kao ti - takvih večeras ponovo nekog nemaju. I ne znaš koliko kao ti - istih za susret sa tobom baš sad se spremaju. I ne znaš ko su ti, kao ti - divni, i što su jastuke suzama vlažili. A lepo ste se mogli sresti samo da ste se malo potražili. I krećeš u život s pogrešnim nekim. S drukčijim nekim. Nekim dalekim. A Boris, Vera, Vladan i Sanja još uvek samo tebe sanja. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 17-01-2007, 22:57:32 NAJMANJA PESMA Evo najmanje pesme. Manja je od zrna maka. U njoj je jedan osmeh i pismo za jednog dečaka. Ako znaš ko ga šalje - šta da ti pričam dalje. Ako ne znaš ko šalje - šta te se tiče dalje. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 13-03-2007, 16:54:34 SENKA Zbog svega što smo najlepše hteli hoću uz mene noćas da kreneš. Ma bili svetovi crni, il beli, ma bili putevi hladni, il vreli, nemoj da žališ ako sveneš. Hoću da držiš moju ruku, da se ne bojiš vetra i mraka, uspavana i kad kiše tuku, jednako krhka, jednako jaka. Hoću uz mene da se sviješ, korake moje da uhvatiš, pa sa mnom bol i smeh da piješ i da ne želiš da se vratiš. Da sa mnom ispod crnog neba pronaðeš hleba komadić beli, pronaðeš sunca komadić vreli, pronaðeš života komadić zreli. Il crkneš, ako crći treba zbog svega što smo najlepše hteli. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 13-03-2007, 16:55:55 TORBA Nikad te nisam ništa iskrenije molio, od ovog što ti sada govorim, sine moj. U naježenom vetru večeri drveće otresa s leða suvi bakar. To se dogegao septembar. Ti sutra polaziš u školu. Okna mirišu srebrno i zeleno na prve severne magle i prve kiše. Vazduh se para kao paučina i sav je izbušen kricima divljih jata što se sele na jug. Popodne kupio sam ti torbu. Tvoj prvi teret u životu. Držiš je praznu kraj uzglavlja. S njom ćeš prespavati noć. "Prazna je torba najteža" - pevaju Cigani dok se vuku niz bespuća.. Ja u sebi pevušim: "Prazna je torba bogatstvo, jer u nju staje mašta svega što živi i želi. U punu ne staje više nijedna mrva sna. Nijedna gipkost ovog pomalo okoštalog sveta. Tu pesmu, možda, retko koji mališan čuje od svoga oca, dok prima u šake sudbinu. Otac Don Kihotov, Servantes, rekao je svom sinu: "Ko premnogo u torbu trpa, poderaće je." A i ljudsko oko je torba. A i ljudska pamet je torba. A i ljudsko srce je torba. Sve su to torbe bez dna. I mogu mnoge hiljade pokolenja stavljati u njih pregršt zanosa, nežnosti, nade, još uvek ostaće mesta za nove, šire proste, još uvek ostaće mesta za nove radoznalosti. Jos uvek ostaće mesta za mnogolike svetove koji na prstima prilaze i nose ispod kože toplije i belje ljubavi. Jer sutra nema jedno obličje, sine moj. Postoji veliki broj budućnosti. I moraš imati dalekovidu moć proricanja da se ne zgrudvaš u samo jednom vremenu. Ne znam grešim li ako verujem: ipak je sve tako lako poderivo - sem čoveka. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 13-03-2007, 16:57:13 NEPOVRATNA PESMA Nikad nemoj da se vraćaš kad već jednom u svet krećeš. Nemoj da mi nešto petljaš. Nemoj da mi hoćeš-nećeš. I ja bežim bez povratka. Nikad neću unatrag. Šta ti znači staro sunce, stare staze, stari prag? To je ono za čim može da se pati. To je ono čemu možeš srce dati. Al' ako se ikad vratiš - moraš znati: tu ćeš stati. I ostati. Očima se u svet trči. Glavom rije mlako veče. Od reke se dečak uči ka morima da poteče. Od zvezda se dečak uči da zapara nebo sjajem i od druma - da se muči i vijuga za beskrajem. Opasno je kao zmija, opasno je kao metak kad u meni večno klija i ćarlija moj početak. A meni se u svet srlja. Stisnem srce. I zažmurim. Al' kad poðem - neću stati, jer jedino znam da žurim. Ne znam kuda. Ne znam zašto. Ne znam šta se tamo skriva. Znam jedino da ne mogu tu, gde - kako pružim nogu - vezuje me odmah neko, zauzdava i potkiva. Opasno je kao munja. Opasno je kao metak kad u meni večno kunja i muči me moj početak. Zato bežim. Trčim. Tražim. Stvaram zoru kad je veče. Nek' od mene život uči i da tepa i da teče. Ja sam takvo neko čudo što ne ume ništa malo, pa kad krenem - krenem ludo, nestrpljivo, radoznalo... Ne znam šta me tamo čeka u maglama izdaleka, al' ako se i pozlatim, il' sve teško, gorko platim ja ću uvek samo napred. Nikad neću da se vratim. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 13-03-2007, 16:59:29 POSLE LJUBAVI Opraštamo se, opraštamo se i strašno dugim nogama odlazimo u svet. Ti u svoju mladost onuda iza fabrika, iza pristaništa i mosta, niz raskršća koja se razilaze kao posvaðani ljudi. Ja u svoju mladost onuda uz prugu, gde trava ima ukus vode, peska i sunca. Nikad više nećemo sedeti u istoj klupi ni jedno od drugog prepisivati zadatke, ni deliti užinu na odmoru. Nikada se više neću smejati tvojim olinjalim lutkama ni ti mom neukroćenom žvrku na temenu za koji su me večito čupkali oni što sede iza nas. Nije ovo više završena samo jedna školska godina. Kažu: gotovo je detinjstvo. Jedno veliko detinjstvo danas je gotovo. Kažu, i svi su zajedno radosni i kotrljaju se niz stepenice kao šaka prosutih klikera, i svi su smešni od zadovoljstva kao plastelinske figure, i svi su šareni i čudni kao grad za vreme velikih praznika. Samo ja znam: nikada više, nikada više, nećemo se uhvatiti za ruke ni hodati od ugla do ugla i pokušavati uzalud da se setimo dok ćutimo nečega vrlo važnog, nečega toliko ogromno važnog čega se razdvojeni nikada više nećemo moći setiti. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 13-03-2007, 17:01:31 IN MEMORIAM Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja Odela Sa mojom ženom leže u krevet na moje Roðene oči Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde Daleko u Lenjingradu I taj Antić što me je upropastio I kao Pisca I kao čoveka Dakle taj koji će na kraju leći u moju Sopstvenu grobnicu Pita me jedno jutro šta vam je boga mu Čoveče Izgledate mi nekako bolesni A šta se izvinite za izraz baš njega tiče Kako je meni I dokle mi je O meni se najlepše brinu oni koji me Ostavljaju na miru A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od Mog ateljea Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa Mojim plavušama Dere se u mojoj kuci ogovara me svasta Laže Deca mi liče na njega a on nosi kravatu Brije se poznaje neke ljude radi Svako jutro se tusira pravi se da zna sve O zenbudizmu Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom Sinu kupuje sladoled Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer U Pariz Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove A on me I tu pronaðe u nekoj ulici Žolive U nekom bednom hotelu I vrati kući I rasplače me Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene A ne njega Više ga voli više mu veruje I on to još kako Koristi A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj Ja dižem spomenik On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem Biografiju Ovako popljuvan i sam i do krajnosti zgaðen Što moram da mu javno pozajmim oči I dušu I ono malo para koje sam jedva pozajmio Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske Tvrðave On je uskakao u ðačke čitanke Kad me je doktor Savić lečio od alkohola On se pravio kao da ima neke veze sa filmom Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam Pristajao je na kompromise cerekao se na Prijemima Primao je moje nagrade mešao se u moje snove Jedan licemer Jedan stvarni licemer Jedan provincijalac Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću Trpeti I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene Da bi umesto mene Svinja jedna Da bi umesto mene što pre jedini živeo Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 13-03-2007, 17:02:50 PRVA LJUBAV 1. Naiðu tako dani. Zatrpaju ti oči kao zvezdane kiše. Oko nosa se neka šarena nežnost isplete. I ti staneš, i ne znaš da li si,il' nisi više ono obično dete, ono bezalzleno dete. Nekakvo zrno zlata počne u srcu da žulji. Stidljivost neka u tebi tiho se zasmejulji. Naiðu tako dani. Ne prepoznaješ boje aprila. Ne prepoznaješ svoje ruke. Izgledaju ti kao krila. Ne prepoznaješ svoje ogledalo: iz njega te neko čudan posmatra, neko kome u dahu mirišu suncokreti i plamte obrazi, plamte kao nestrpljiva vatra. Naiðu tako dani. Vetar ti u potiljak diše. Zdravo, poslednja bajko, kad staneš i ne znaš više da li se visine ruše il' s tobom u nebo lete! Zdravo ljubavi! Tajno! Zdravo sve neverovatno! Sve zabranjeno i zlatno! Zdravo, čudnovati svete! 2. Vrlo je važno, pre svega, da prvu ljubav umeš da izgovoris ćutanjem. Da je sagledaš žmureći. Da je oslušneš osmehom. I dotakneš šaputanjem. Vrlo je važno da o njoj ne brbljaš hvalisavo svima Ljubav - to nije užina koju drugari dele. Prva ljubav je providna kao lutkino oko, drhtava kao tišina koja hoda po prstima i prva prava čistota tvoje nežnosti bele. Ona je knedla u grlu, srebrna knedla u grlu, sve nedokučivo tvoje i sve kristalno tvoje i sve gugutavo tvoje kao večernje zvono. Ona je duboko u tebi i duboko van tebe. Ona je malo onako. Pa još malo onako. Pa onda ono. I ono, I onda:sasvim ono. 3. Nije to nagovaranje, roðeni moji, ko neće dalje da veruje, nek slobodno zažmuri. Ali pazite dobro: ako u vama postoji jedno veliko pitanje koje nestrpljivo žuri, pitanje veće od brda i veće od dva brda, i jedna treperava duša što veruje u čuda, i ako se u vama neke lepote talasaju i neke svetlosti raðaju, onda je sasvim svejedno da li žmurite ili ne žmurite, jer čuda se već dogadðaju. U tebi skazaljka nekog nevidljivog magneta pokazuje odjednom hiljade strane sveta. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 13-03-2007, 17:04:54 BOSONOGA PESMA 1. Ovo je pesma za tvoja usta od višanja i pogled crn. Zavoli me, kad jesen duva u pijane mehove. Ja umem u svakom novembru da napravim jun. I nemam obične sreće. I nemam obične grehove. Moja je sreća srneća, a grešno mi je smešno. Ako me neko čačne u ove oči plačne, nije to neutešno: ja umem od suza da pravim klikere lepe, prozračne. 2. Podeliću sa tobom sva moja šašava zdravlja. Zavoli moju senku što se klati niz dan. Sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja. Ludo moja, zar ne znaš: divno je nemati plan. Izidji iz tog detinjstva kao iz starih patika. Zavoli moj osmeh, dubok kao jezerske vode. Evo, i ja sam se izuo. Pod vrelim tabanima rastapa mi se asfalt. Budi uz mene kad odem. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 13-03-2007, 17:07:33 SAMOĆA Svoju snagu prepoznat ćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću Gigantske zvijezde samuju na ivicama svemira. Sitne i zbunjene sabijaju se u galaksije. Samo sekvoja bira čistine sa mnogo sunca, uragana i zraka. Samo paprati zavlače se u prašume. Orao nikada nije imao potrebu da se upozna s nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode. Svoju snagu prepoznat ćeš po tome koliko si u stanju da prebrodiš trenutak, jer trenutak je teži i strašniji i duži od vremena i vječnosti. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 02-04-2007, 21:17:28 STRANICA IZ DNEVNIKA Ništa neću da joj kažem jer neću. Ona je jedna neozbiljna najobičnija balavica. Mi stariji, mi iz osmog razreda, stavimo ruke u džepove i zviždućemo kroz zube. Baš nas briga za te devojčice. Ništa neću da joj kažem jer neću. Ali ako pogleda nekog drugog, postaću najgori đak u školi. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 02-04-2007, 21:21:16 ZAGONETKA Pogodi kako se raste. Pogodi kako se lako stigne do krova, do laste, oblaka punog kiše, do neke zvezde daleke i više i još više u čudne visine plave. Pogodi da li kroz kragnu, kroz nogavice, rukave, dok neka snaga u tebi i neka lepota u tebi pravo do sunca vodi? Zažmuri pa pogodi. A možda nije ni važno da se unapred setiš. Možda se najlepše raste kad ništa ne primetiš. Možda se najlepše biva veći, još veći, najveći - ćuteći, sasvim ćuteći, kroz neki tihi nemir što se u tebi stvori, pa gori, beskrajno gori i nikako da izgori. I niko ne zna šta je. A on traje i traje. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 02-04-2007, 21:31:46 PLAVA ZVEZDA Iza šuma, iza gora, iza reka, iza mora, žbunja, trava, opet noćas tebe čeka čudna neka zvezda plava, zvezda prava. Čak i ako ne veruješ, probaj toga da se setiš. Kad zažmuriš i kad zaspiš, ti pokušaj da je čuješ, da odletiš, da je stigneš i uhvatiš i sačuvaš kad se vratiš. Ali pazi: ako nije sasvim plava, sasvim prava, mora lepše da se spava, da se sanja do svitanja, mora dalje da se luta, trista puta, petsto puta, mora druga da se nađe... treća... peta... mora u snu da se zađe na kraj sveta i još dalje iza kraja - do beskraja. Mora biti takve zvezde. Što se čudiš? Pazi samo da je negde ne ispustiš dok se budiš. Pazi samo da se negde ne izgubi, ne povredi. Takva zvezda u životu mnogo znači, mnogo vredi. Ja ti neću reći šta je ova zvezda plava, zvezda sjajna. Kad je nađeš - sam ćeš znati. Sad je tajna. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 27-05-2007, 23:47:04 (http://img508.imageshack.us/img508/918/1968987mdcopywc9.jpg) Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 27-05-2007, 23:50:41 OČI U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke. Primetiš to po igrama koje polako počinju da se sapliću. Primetiš to po iskraćalom odelu, koje ostavljaš mlađem bratu. Primetiš i po bajkama, koje smo do sad tako lepo izmišljali. Primetiš kako nam i bajke sve manje veruju. Ustvari, velika je to varka. Baš kao što je i svet sa one strane svoga oka. Onome koga posmatraš u ogledalu s nadom, Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj ničemu što se može primetiti samo sa jedne strane vida. Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti. Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Još ređi oni koji shvataju slobodu granice. ''Ne zidaj vrata veća od kuće'' kažu Eskimi. To isto znači što i zidati prozore manje od očiju. Stvarno videti, znači: umeti videti kišu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina. Ovako sam to čuo: ''Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću'' Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis. I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: ''Niko me na svetu nije pokorio sem mene'' Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta. I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj. I snove valja videti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se, baš kao što i ove reči ćutanja, tuđe i moje, tonu noćas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 27-05-2007, 23:52:12 SPOMENIK 1. Ako hoćeš da digneš spomenik svome žaru, ne crtaj srce strelom u nekom spomenaru. Spomenari požute. I ćute. Prašnjavo ćute. Oni su plesnivo đubre koje na tavanu rđa. S njima se šegači posle nečija unuka tuđa kad joj padnu u šake stvari bakine bake. 2. Ako hoćeš da digneš spomenik svoje nade, ne piši ljubavna pisma. To samo smušeni rade. Ko, kome, čime da piše kako se večnost diše? Pisma se pišu tajno, a čitaju se javno. I svima ispada smešno to što je tebi ljubavno. Uzmi ti oštru britvu, pa nekom maleckom boru ureži svoju ljubav u nežnu mirisnu koru. Borovi su stražari i najbolji čuvari. Oni su pisma za večnost i živi spomenari. 3. Probaj: ispiši sve vode. Ko pita za večnost reku? Reke se prevrtljive rode i prevrtljivo teku. Probaj: ureži vetar. On, od svega što ume, to je: da namigne, ode, i ništa da ne razume. Ureži ljubav u kamen. Kamen se najmanje buni. Al ljubav što piše na njemu vreme zlurado kruni. I staneš, pa se pitaš: kakve to mrlje čitaš? 4. U ljude upisuj druženja, al nikad srca oluju. Ljudi te pažljivo slušaju, al samo svoj glas čuju. Zato im što manje kaži. Ljudi su tek onda ljudi kad im se ništa ne traži, a mnogo im se nudi. Ljudi su čudne biljke. Kad rastu - u sebe siđu. Sretnu se. Pa se raziđu. Ili se mimoiđu. I školski drugovi stari, oni divni drugari, češkaju se po kosi. Jedva se prisete ko si. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 27-05-2007, 23:53:27 SVE BOJE SVETA Čudan je ovaj svet u meni kad se od lišća zazeleni ili poplavi kao svila od dečije kose i ptičjih krila. Čudan je ovaj svet u meni kad sve požuti i porumeni. Van mene dosta boja živi. Van mene katkad svet i posivi, ili se smrači i naoblači. Dobro je zato što postoje i ove moje lepše boje. I neki osmeh sunčan i plah. I vetar nečujan kao dah. Pa sve kad trne i sve kad svene, kad tmurno izgleda svet oko mene, u meni živi sto vatrometa nekakvog šarenijeg i lepšeg sveta. Ponekad želim da podelim moje rumeno sa gradom celim, i moje belo sa žutom travom, i moje žuto sa noći plavom, i moje plavo sa rekom snenom… Jedino čuvam ono zeleno za neke oči što nisu moje, al iz njih rastu, odavno rastu sve druge oči i druge boje. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 28-05-2007, 14:27:52 Uspavanka Svet ovaj, u stvari, i nije tako rđav i zao, mada poneko plače i samuje i brine. Možda je suton s krova sasvim slučajno pao. Možda bi i noć da svane. Možda bi i noć da sine. Volim da svako valja i verujem beskrajno: svanuća postoje zato da čovek lakše diše. I sklapam oči. I sanjam potajno to vrelo to sjajno jutro od vetra i vlati što se nad krošnjama njiše. A sigurno je važno i od svega najpreče: za svaki obraz na svetu po jedan poljubac skrojiti. I kada se umoriš gorko, i trne u tebi veče, divno je svoj jastuk nadom zaliti i obojiti. I važno je i ovo, važnije od najprečeg: kad se toliko lepote u sebi čuva i ima, umeti, da niko ne sazna, bar komadić tog nečeg umotati u snove i dosanjati svima. Tako će vek tvoj biti manje samotan, zao, sa manje briga, ružnoće, i plača, i straha, i tuge. I svaki put kad budeš komadić sebe dao i svoje snove svetu po vetrovima slao, ličiće jutro na tebe više nego na druge. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 28-05-2007, 19:48:13 Najdivniji grad Nije to nikakva bajka. Neka bezazleni zato zapuse svoje rumene usi i cute. Zavoleli smo se, ponesto pseci i svetacki. zakovali se jedno u drugo klanfama zuba. Imala je u oku elektricnu centralu, a ja neke bandere sasvim crvene i zute. Ispricali smo ramenima i rukama nesto sto u prevodu na disanje znaci: ljubav. A detinjstvo je te noci otislo iz njenih cipela. Mahalo je sarenim kockama. Knjigama punim slika, igrackama i snovima. Otisli su konvejeri masnica i odleteli listici presovanog staniola. Svet je odjednom postao visi za jednu neznanu zvezdu, tamo negde nad glavama, nad krosnjama, nad krovovima. I samo malo dublji, za krisku naprslog bola. Neznost je bila lepljivo hranljiva kao zelatin, dok je s mirisom znoja tekla niz njeno rame. Odjednom smo imali i suvise ruku vezanih u sulude cvorove. Paralisana noc na podu uvlacila je vunastu njusku u rukave pidzame. A zidovi su neprestano rasli, rasli, i obrasli u paprat i u borove. Nije to nikakva bajka. Samo, secam se ona se nesto prvo malo izgubila. Posle je bila sasvim ja, tako da je nisam ni prepoznavao vise. Potonuli smo kao grumen mlevenog koljiva u smolu, u krv, i u mleko. U mraku izmisljenih suma, u mraku zelenom od kise, ruke su dobile krila i odletele nekud do bolesti daleko, do slepila daleko, da nam se ne vrate vise. Posle je zaspala. Bio sam u njoj budan, sav loman, i sav ranjav. Spavala je kao moja pripitomljena koza. Kao moji rskavicavi laktovi. Moje poderane nozdrve. I oprane zile na rukama. Spavala je kao cuperci trske u mocvari. I kapilari granja. Kao tkivo algi i sluzokoze okeana. Kao utrnuli umor trabakula u lukama. I detinjstvo je sasvim otislo iz njenih cipela. Bez nje su sklopile oci sve lepe lutke na svetu. Bez nje su plisani medvedi savili male ruke cicanim musavim pajacima oko vrata. Price su iz sarenih knjiga pobegle sasvim necujno na neku dobru planetu, da sutra drugom kanu u oci mrvu zlata. Nije to nikakva bajka. Sklupcana kao narandza, sva meka, sva sitna, sva mlaka, ona je spavala u mom izgladnelom uhu i crepovima saka. Ljubav, koja se prvi put usnama kopa i sise, ima neslucenu vrednost neke dragocene rude. Ima male razdresene pertle nespretnosti, i ruzicaste okuke tek otkrivenog stida, i glecere kristala neke predugo cekane stidljive terevenke. Ona je, kad se prodje, to lekovito disanje pozajmljeno od kise. I bedra sto ce sutra gumeno da se probude. I grudi sto ce u zoru biti laste i evenke. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 28-05-2007, 19:49:33 Romansa Na svet sam došao sličan ljudima koji na srcu nemaju ljusku. I sve sam menjao u grudima za jednu pesmu dobru i ljudsku. U nebo sam se sunovratio. Sa svima sam se vlažno ljubio. I kome treba, nežnost vratio. I kome treba, bol izgubio. Bičevi grana... Rebra plota... Vetrovi sumrak za rukav vuku. Šta sam to imao od života? Nečiju kosu... Nečiju ruku... I jedno srce ustreptalo. I dva-tri osmeha tiha i prosta. Sve je to ponekad tako malo. Sve je to, videćeš, sasvim dosta. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Zelenooka 28-05-2007, 19:51:54 Samoca Svoju snagu prepoznaćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću. Džinovske zvezde samuju na ivicama svemira. Sitne i zbujene sabijaju se u galaksijama. Seme sekvoja bira čistine sa mnogo sunca, uragana i vazduha. Seme paprati zavlači se u prašume. Orao nikada nije imao potrebu da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode. Svoju snagu prepozaćeš po tome koliko si u stanju da prebrodiš trenutak, jer trenutak je teži i strašniji i duži od vremena i večnosti. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: panonskavila 05-06-2007, 14:50:41 MALI KAMENI NOKTURNO
Nikad te niko nece ovako tesno grliti uznemirenu i belu. Ja sam mornar bez kompasa kome uvek polude ladje. Nikad ti niko nece ovako u krvotok uliti poslednju neznost celu, ni uspeti u tebi toliko tuge da nadje. Nikada vise neces ovako divno truliti u obicnom hotelu, a ne zelelti ipak odavde da izadjes. Ti si najukusnija krv sveta koju sam upio hlebom mog mrkog trbuha. Ti si so sa oteklih usana koje smo oljustili ocnjacima i prosuli po mojim bedrima i tvojim dojkama. Ti si najbeskonacnije, najubitacnije nebo kraj mog rumenog uha. Najbesramnija devojka koju sam sreo medju zenama. Najstidljivija zena koju sam sreo medju devojkama. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 00:30:04 Mesecevo Srebro Ne priznajem rastanke i nikad necu Suviše boli kada se grubo otkine cvet koji tek nice Kada na samom pocetku price vreme zatreperi i stane baš kada bleda još prazna zora mesecevo srebro ucuti i kada zamre let povetarca što dahom sluti uzdahe nove, nasmejane Ja želim da još s tobom gledam kako se bude zlatasta mora da s tobom dišem i da te volim i vatrom noci i zore sjajem I zato ne dam, i zato necu i zato rastanke ne priznajem Želim da živim tvojim dahom i da se smejem osmehom tvojim želim da bolujem tvoje boli i da strahujem tvojim strahom dokle me ima dok postojim Želim da sanjam tvoje snove i da kroz virove tvoje reke ponovo osetim prste u kosi da razvejano seme maslacka tvoj vetar nosi i sipa u šarene misli neke u žute duge na modrom tlu Zato ne dam i zato necu Zato moj odraz još vešto krije istih osmeha tajne daleke Zato cu uvek biti sa tobom u dašku misli ili u snu Još uvek naš cvet negde nice još uvek naše tajne snije i ustreptalom lepotom traje dok mu na lati leptiri slecu Svi su rastanci tužne price zato ja rastanke ne priznajem i nikad necu. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 00:35:07 Kroj Ukrascu tvoju senku, obuci je na sebe i pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad dotrajes, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe skidati. Na meni ces se raspasti. Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju ove detinje duse. I da se vise ne stidim pred biljem i pred pticama. Na poderanim mestima zajedno cemo plakati. Zasivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati moju kozu sa tvojom. Ne znam da li me shvatas: to nije prozimanje. To je umivanje tobom. Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje mastom. Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoce. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 00:38:26 Pesak Ovu pesmu treba čitati sasvim polako. Malo nakriviti glavu, sklopiti oči i razmišljati o pesku pustinje koji se talasa i prosipa a ipak ima svoju povezanost i sigurnost, jer niko ga nije uhvatio da žuri. Naiđu nepogode, i on ih utiša svojom težinom. Niču i sahnu narodi i kulture, a on ih nadživi i zatrpa. Eto zašto se ova pesma čita polako kao pesak dok se naslanja na uho na ogromni gluvi prostor oko sebe i razmišlja o stvarima koje nas čine jakim i dugovečnim. Samo onaj, ko nije uhvaćen da žuri, može se uzvisiti nad početkom i krajem i zaslužiti vrlinu da bude vladar jednog nezamislivog predela, i istraživač jedne ružnoće ili lepote stvari oko sebe. Ko žuri - zakasniće. Široko začuđenih zenica, ostaće zauvek pobeđen. Zauvek samo podanik. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 17:59:34 -EPILOG- Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj. To se u stvari Jutro po sebi peni i razapinje dugu. Ja sam priznao jednoj ženi Da je život nešto prosto u meni, - a nije baš tako prosto. Ja sam mislio da ću ići pravo dok se ne pretvorim u lenjir, a našli su me u krugu. Našli su me posle lutanja srozanog od vriska do šaputanja. Prošao je oktobar. Među nogama drveća polako zaudara na vlagu i krv. Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu. Sedite malo kraj mene kao kraj groba. Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba. Sedite malo kraj mene Vidite: opet sam dobar. Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza kao streljanom vojnom beguncu. Proletele su ogromne zlatne kočije kroz naše utrnule oči, - a mi ih sačuvali nismo. Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo na jeziku, Gorko od smeha i slatko do plača. Dozvolite mi da, posle svega, dalekoj nekoj gosdpođici napišem jedno pismo, onako malo nostalgično, onako kako to pišu senilni penzionisani admirali svojoj preživeloj posadi sa potopljenog razarača. Gospođice, kazaću, gospođice, sve je, sve je, sve je gotovo. Ovde opet cveće pokojno prodaju razliveno u parfemske flaše. Sve je, sve je, sve je spokojno kao da vetar nikad nije išamarao drvored i oko odžaka se pleo. Gospođice, kazaću, u ovu jesen, frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem, to što sam odjednom sed ne znači i da sam beo. Ovo nije ispovest. Ovo je gore nego molitva. Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim. Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam. Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim za tebe, izgubljenu u vrtlogu geografskih karata, za tebe, podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima. Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli? Po kojoj znaš koliko su pred tobom svi drugi bili goli? Ona mera po kojoj znaš ko te otima, a ko plaća? Da li sam još uvek među svim tvojim životima onaj komadić najčistijeg oblaka u grudima, i najkrvavijeg saća? Ti si jedina nahranila svu moju glad sa ono malo mesa i sna. Jedina si bila do zuba sita sa ono malo mojih noktiju i dlanova. Voleo bih da tvoji budući sinovi naslede boju moga glasa i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile. Voelo bih da ipak negde sačuvaš sve moje daleke vrhove na horizontalama tvog dna. I da proneseš moje oči kroz tišinu svih tuđih očiju i tuđih stanova. I moj oktobar kroz sve tuđe aprile. Ovde kod mene dani imaju opori ukus piva i dosade. Ponekad kaplju kiše čudno, spokojno. Nemam volje ni da živim ni da se ubijem. Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade i ne želi da zbriše sa svoga oka nešto pokojno, nešto zauvek izbrisano, nešto golubije. Možda je dobro još i ovo da znaš: Žene nemaju pravo posle tebe ništa da uobražavaju. Nekad prvi žutokljunac republike, danas - mogu da podignem zarozane čarape lično i samoj bogorodici u dostojanstvo presvučen oberučke. Sve moje nežnosti i gluposti još uvek na tvome pragu spavaju kao mala kudrava štenad na mokrim, nabreklim, crnim sisama gospođe kučke. Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše. Ova 32 zuba još uvek ljubav samo za tebe jecaju i pevuše. Ti ćeš me, nadam se, shvatiti. U ogledalu vidim: sve je zauvek gotovo! Uplašeno sam pijan i prazan i sam. Ponekad neko naiđe da me nespretno pazi, neko, kome ja, zaista, naivno, zaista bez zlih namera, već posle druge čaše otkrijem putokaze koji vode od tebe do moga usijanog temena. Nikome nemoj reći ali dok ležim ovde kao ispražnjen sarkofag i nešto mudrujem o sreći, trudim se da bar malo zabrinute dobrote tom drugom nekom dam. I dok umire drveće i susnežica po lišću gazi, trudim se da mu bude dobro, makar mrvicu dobro, u ime izvesnog aorista moje ljubavi i davnoprošlog vremena. Možda mi nećeš verovati: i sa hotelima sam raskrstio, sasvim neopaženo. Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku i postelje u sobama smeškaju se na isti glas. Svi se portiri na isti način brinu onako malo rođački, kad im laku noć kažemo. Svi se portiri isto onako brinu, majke mi, majku mu, kao da znaju za nas. Dalje ne bih imao ništa više da ti javim. Pijana od hladnoće, subotnja noć se valja. Satovi su već odavno povečerje odsvirali. Dalje, zaista, ne bih imao ništa više da ti javim. Jedino, možda to: da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kojem su mi srce amputirali. Gospođice, ja nisam za tobom bio onako obično, gimnazijski zanesen. U meni je sve do tabana minirano. Inače, zapamtio sam: ljubav je najgolubija samo u onim kricima koji se poklone prvima. Dozvoli da se zato, zbog nečeg u sebi nasmešim, u ovu jesen pomalo krišom, kroz suze, pomalo demodirano, ja, tvoj najnežniji pastuv među pesnicima, ja, tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:07:29 ZAPISANO U SREDU U sredu smo se prvi put sreli, a do tada se nismo ni znali. U petak smo se zavoleli u ponedeljak posvadjali. Opet je sreda, sad svima kazem dok lutam po korzu sam: ne, nije ona lepsa ni draza od drugih devojcica koje znam. Pa kad je sretnem - oci krijem. Zvizducem. Gledam u nesto drugo, i mislim: zbilja, svejedno mi je... Al osvrcem se dugo... dugo... Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:12:59 (http://img246.imageshack.us/img246/5908/mikaanticlp7.jpg)
Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:15:27 Protestna pesma Svašta umem. Stvarno umem. Samo - sebe ne razumem. Ja, čuvao, ljudi ovce tamo negde na kraj sveta, mojoj deci kajmak smeta, luk im smeta... Sve im smeta. Ja do škole pešačio i po kiši i po snegu, moje kćeri k'o knjeginje, k'o da se u svili legu: jednom šmrknu, dvaput kinu i beže u limuzinu. Svašta umem. Stvarno umem. Samo - sebe ne razumem. Ja krčio s ocem šumu. Plik do plika dlan mi ospe. Mome sinu - gospodinu teško i da đubre prospe. Kad mu mati nešto reži mislim: žensko pa nek' reži. A on: odmah kupi stvari i od kuće u svet beži. Još mi žvrlja neka pisma oproštajna, puna bola. Ispadnemo pred njim krivi mi i škola. Traži novac, kuka, moli - nema čime stan da plati, a ja šašav pa ga pustim da se mirno kući vrati. I sve divno, divno umem samo - sebe ne razumem. Sve sam ovo za njih stek'o. Niko hvala nije rek'o. K'o da moram da se zboram i da leđa večno krivim zbog prinčeva i princeza. K'o da samo zato živim. A ja živim jer se nadam da me i sad negde čeka jedna šuma iz detinjstva i vedrica vrućeg mleka, i tišina ispod brega, i plav lepet ptičjih krila, i ogromne žute zvezde kao što je moja bila. Al' putevi zatravljeni. Nad njima se magle tope. Odavno su zatrpane moje bose dečje stope. Išao sam i ja u svet bez režanja, bez bežanja. Išao sam da odrastem. Sad sve mogu. Sad sve umem. Ali šta mi sve to vredi kad sam sebe ne razumem. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:17:10 Jedra Bogat sam. Imam oči. Ruke. I pune džepove dobrih reči. Proći ću noćas kroz sve luke brodove stare da izlečim. Zubate kotve da odvalim. Rumenom pesmom da plane mrak. Da za plovidbe svi signali u pravcu svitanja dadu znak. Postoje nekakva bela vremena kad prva mladost u oko kane. To je ta lepa praznina mene u koju ceo svet može da stane. Sa jednom smeđom, toplom vešću usne će obalom da mi odu. Limune zrele s neba natrešću u tamnu gorku vodu. Za mnom će vetar, kad me sretne, mrmljati neki osmeh nov. Krišom ću svima da podmetnem pomalo svoga srca pod krov. Zorom će okolo cveće rađati gde god sam iz krošnji visine pio. I još će dugo ljudi pogađati i neće znati ko je to bio. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:18:35 Ptica Ovo mi je prišapnula jedna dugorepa ptica, Brbljiva, sveznajuća, prozračna kao svetlost. Hoćeš li da čuješ čaroliju, prišapnula je ćućuravo I dotakla mi kljunom rame I kraičak uha. I rekla mi je čaroliju; najvažnije na svetu – to je; Umeti videti vetar I čuti sneg kako pada, Umeti dotaći sumrak na prvom uglu, I osetiti na usni zeleni ukus mesečine Ja se samo osmehnuh lepoj dugorepoj ptici, Jer i ja imam čaroliju, najvažniju na svetu – to je: Videti nečije lice i čuti nečiji govor I dodirnuti rukom nečiju ruku i kosu Onda – kad više nikog nemaš, Kad si ostao sam, Kad jedno veliko leto napušta ove ulice I ostavlja za sobom žute pečate lišća Po trotoarima U krošnjama I u sećanju. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:24:24 Lako je tebi Lako je tebi kad imaš brata, pa može da te štiti i brani. Kad se u dvorištu igrate rata, on uvek stoji na tvojoj strani. Od svih je bolji. Od svih je jači. Zato brat tako mnogo znači. Lako je tebi kad imaš brata: smeš da se praviš važan pred svima. U bioskopu nema karata, on samo trepne i - već ih ima. Na utakmici nigde mesta, on samo migne - tri klinca digne. Poznaje svakog konduktera. Poznaje svakog poslastičara. Ima u gradu tristo drugara. Meni je teško jer nemam brata, pa pazim s kim se igram rata, jer nije svako na mojoj strani, spreman da uvek baš mene brani, A kad se s drugom decom potučem, obično deblji kraj izvučem. Kod kuće radim sam za dvoje i što je moje i što nije moje: i ugalj vučem, i rublje skupim, i sobu spremim, i mleko kupim… I tako: pošto nemam brata, moram da budem vredan sam, i budem dvostruko vredan sam, i da odrastem sasvim sam. Od svega što na svetu znam najstrašnije je kad si sam. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:25:58 Kako se sanja Treba nesto da se usni Ali kako? Treba da se usni tako da ne bude bas ovako i onako, vec da bude i ovako i onako. Ako treba da se usni, onda - tako. Kad kraicak levog oka sjaj zalije, kad kraicak desnog oka bol zalije, kad kraicak desnog uha dah zalije, kad kraicak desnog uha smeh zalije, ne pitaj se ni: sta li je, ni: cemu je, ni: da li je? Uzmi malo sna u saku i protrljaj oci svoje. I odjednom znaces: to je. Koje? Moje ili tvoje? Ne benavi, svete plavi, ko da moje nije tvoje, ko da tvoje nije moje. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:27:59 Poruka Kad prođu zore, kad zaspe kiše, i nas odavno ne bude više, ovo je, moj daleki sine, poruka za tvog još daljeg sina i za kćer najdaljih naših kćeri kroz mnogo nadanja i godina, za snove šarene i beskrajne, pegave pahulje budućih zora, za čavrljanja, kikot i tajne i za sva pitanja bez odgovora. Kad svenu zore, kad zgasnu kiše, i nas odavno ne bude više, reci nek budući lepše sanjaju, zamoli da čudno lepo sanjaju, naredi da bolje od nas sanjaju, pomozi im da tačnije sanjaju, ako ne sanjaju - daj im da sanjaju, viči da sanjaju, sanjaj da sanjaju, dok u njihovim detinjim grudima pokojna naša srca odzvanjaju i čuju i kuju i odjekuju kao zvonici među ljudima. Kaži im: onamo, blizu neba, planina jedna na sve njih čeka. Mi smo je zidali od sna i hleba da se uspentramo u svetlost nekad. Mi smo je digli. A nikad stigli. Za ljudski vek je ogromna bila. I posrćući - u vis smo pali, sa ožiljcima najlepših krila. Kad minu zore, kad umru kiše, i vidiš: nema nas nikada više reci im da smo se ko ljudi složili: mene podelili, tebe podelili, njih smo pomnožili. Ovo je, moj daleki sine, osmeh i šapat za tvoga sina i za kćer njegovih najdaljih kćeri kroz bezbroj nadanja i godina. I želja da se nešto produži. Da se pre oduži. Da se ne oduži, već da se šalje, od njih još dalje, mnogo dalje. Reci im: onamo, blizu neba još divnih treba, još jakih treba, naivnih treba i čudnih treba. Davno smo s mukom sve to sređivali. Sad smo na kraju i to sredili. Klinci su mame i tate nasleđivali. Sad smo mi, roditelji, decu nasledili. Zato im na uho promrmljaj tiše, kad zore izgore kad splasni kiše - nas sutra mora tamo negde zajedno s njima da ima za jednu običnu mrvu najglasnije, za jednu običnu mrvu najčasnije, za jednu običnu mrvu najviše. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:29:07 (http://img138.imageshack.us/img138/8310/2hcopyak3.jpg)
Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:30:32 SLUTNJA Kao kad zaroniš do dna mora, A samo kamenčić zgrneš u dlan, Tako ti započne po neka zora, Tako se završi po neki dan. I suze detinje kaplju sve teže Na snove prazne ko prazne mreže. A nekad onako, kao od šale, Padne pred tebe zvezda prava, A ti je šutneš vrhom sandale I odeš dalje. I kad se spava, Kad nebo zaljulja sva svoja klatna, Čitava noć ti od snova – zlatna. Posle detinjstva šta se sve menja? Opet se ređaju snovi i snovi. Između zvezda i kamenja Jastuk kroz život i dalje plovi. Samo je nešto teža glava. Manje se sanja – više se spava. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:35:21 Rasejana pesma 1. Pustite mi na miru moje ćutljive, pitome, rasejane dečake, vi, najjači u razredu, najglavniji na ulici, vi što sve brzo hoćete i sve preglasno morate. Mnoge se prave stvari ne postižu umećem, nego se prave u mukama od svoje nesigurnosti. Pustite mi na miru moje smešne i smušene dečake sa uskim ramenima i očima što žmirkaju kao da su kratkovide, kao da se u njima vreme polako otapa. 2. Oni obično padnu ako se penju na drveće. Njihova lopta redovno daleko premaši cilj. Uvek dobijaju batine, ako se s nekim potuku. Oni nisu za neke velike junačke igre i ja vas duboko molim: pustite mi na miru moje tihe dečake. Oni su stalno povučeni u neke svoje prostore iz kojih pokušavaju da se rukuju mislima. To je kao kad sanjaš da si usnio san. 3. Glas im je mek i šaputav kao zvuk mesečine. I zapinju na ravnom kao da se u hodu sudaraju sa sobom. Stvarno vas čestito molim: pustite ih na miru i nemojte im se rugati. Oni izgledaju tako kao da nevidljivi pristižu. Zamisli kako toneš uvis, u provalije ovog ogromnog neba među kristale svetlosti. Tako nekako pristižu. 4. Oni sede u razredu zamišljeni i drveni. Zabodu nos u knjigu, ili gledaju kroz prozor. Ne čuju šta ih pitamo, jer ko zna gde su baš tada, u kakvom drukčijem svetu koji mi nikad ničim nećemo ugledati. Ne sanjamo svi jednako i to nikom ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drukčije budni? 5. Čaroban je taj svet od izmišljene jave. Tu su moji dečaci najveće vojskovođe, moreplovci i sportisti. Tu oni vide oštro kao kraljevski kondori. Tu njihov govor čini da vode postaju bistrije i misao im u vetru miriše na polenov prah. Ako bi ikada pristali da žive kao svi drugi, čime bi onda rasli? 6. Pustite mi na miru moje ćutljive, smušene, rasejane dečake. Jer samo oni mogu sutra da nas odvedu sa one strane istog, ako iznesu iz glave te neobične čarolije i nauče nas kako se pentra po samom sebi do snežnih vrhova nade. I puste nas da zajedno živimo u tom svetu, nemogucem i njihovom, i mi sa ovim uskim, i mi sa širokim ramenima, i mi najgori sportisti, i mi najjači u ulici, i mi, na izgled nevažni, i mi, zasad najvažniji. 7. Jer sve na svetu uvene. Možda i ne znaš: i klikeri uvenu kao trešnje. Uvenu jaka ramena. Uvenu lepe igre. Zaustave se sva trčanja. Osvrneš se i, okolo, vidiš jedino sebe kako si naglo zaćutao kao veliko zvono kome je puklo klatno. I tek tada se prisetiš da ipak u tebi ostaje to čudo što sadrži ne jednu, već bezbroj večnosti. I shvatiš: samo se onaj, ko je imun na stvarnost nikada neće razboleti od rđe i od venjenja. 8. Šta posle detinjstva ostaje jedino bezazleno. Ostaju samo te glave pune čarobnih svetova, što se nikad ne tope, što se nikad ne troše, po nezastrtoj svetlosti bez odjeka i senki. Te glave iz kojih sutra rastu njive i šume kroz nešto što se ne može sasvim nazvati vremenom, i rastu ogromne prerije, beskrajni okeani i negde, u bespuću mašte, nove neke komete, kroz nešto što se ne može sasvim nazvati prostorom. 9. Rastu beli počeci sasvim drukčijih tebe, iz tih detinjih glava, zamišjenih i običnih, pametnih samo za čudno, samo za neizvodljivo, kao obilje reči s kojih se para vetar. Tih usamljenih glava, pametnih samo za snove od kojih su naučili da istovetnost čitaju raznim brzinama shvatanja i tako nikad ne dosade sebi i svome delu. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:37:03 POD STARIM MOSTOM U meni večeras ova reka razbija ogromna brda daleka, muči se, urliče, razmiče klance i kida svoje zelene lance i rije kroz moje srce riđe, jer mora nekuda da iziđe. U tebi večeras ta ista reka čudno je meka. Sva je od mleka. I čas je zlatna. I čas je plava. U njoj se ceo svet odslikava. Svako u sebi reke druge pod ovim istim mostom sretne. Zato su naše srćce i tuge tako drugačije istovetne. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 24-07-2007, 18:40:53 (http://img135.imageshack.us/img135/825/kramereaglecopytg0.jpg)
Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Lily 27-07-2007, 08:03:19 HODAJUĆI NA RUKAMA
Nosač I Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju, dugačko, široko i visoko. Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere. Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća. Ili stanu pred sat i pročitaju večnost. To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme. Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom. Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene. Koliko znam da pitam, toliko znanja mi i pripada. II Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapije beskonačnog. Mnogima se to događa. Sav svet se oko tebe udesi tako da pomisliš da si svoj, a ustvari si mnoštvo. Dresiran da misliš zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tuguješ. Zato i ne volim sahrane. Jedino sam si kad ostariš. Baš zbog te samoće u starosti, koja se događa naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me je strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili. Učitelj obično kaže: „Ako želiš da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom.“ Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da pođem sam za sobom. Prohodao sam na rukama. III Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu ništa ne vraća dozive. Popiju ih daljine. Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je na dohvat ruke. Zar to ne liči na slobodu? Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, po vrežama od zlata i posle desetak koraka već hodaš po nebesima. Zar to ne liči na slobodu? IV Tu večnost sklupčana drema na pragovima kuća. Vidici su ti komšije. Stanuju preko plotova. Lepo ih možeš dodirnuti, baš kao i pun mesec što ti obično noćiva u saksijama u prozoru. Tu se večito govori davno sažvakan govor, vidi dogledan vid, dotiče dotaknt dodir i čjue doslušan sluh. I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra objaviti. I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra prećutati. Zar to ne liči na slobodu? Tiho, da nečuje drveće. Spava krošnju uz krošnju. Spavati u svom snu, to mora da je strašno siromaštvo. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Lily 27-07-2007, 08:05:01 V
Strahovite se visine kriju u niskim stvarima. Strahovito je trajanje zgusnuto u trenucima i dostojanstvo u nečemu skromnom i nenametljivom. Eto, to su me učili da mislim i da osećam. U glavi jednog cveta ima i blata i korenja, pa ipak miriše na svetlosti i miriše na vetar. U jednoj kapljici meda ima i sunca i livada. U jednoj kapljici kiše tinjaju okeani. Svet se u stvari, sastoji samo od naših razmišljanja. Tako su mi govorili i ja sam verovao. Pa što sam posle toga u svojoj kristalnoj glavi uopšte imao razloga da negujem i sumnje? VI Sad vidiš zašto te do sada nisu ozbiljnije shvatali. Teško te je prepoznati u nečem što se ne umara i razumeti ko si, tako mnogostruko razdeljen. Neshvatljiv je to podvig otkriti dostupne stvari. Stalno te uzalud traže na sasvim pogrešnim mestima. Porede te sa snovima. Ne znaju da bezazleno viriš iz nekog žumanca svetlosti, iz kog se svake zore legu ptice početka. Ipak, ti nisi samo posmatrač nečeg što protiče. Zovem te besmrtnim imenom, jer učestvuješ u trajanju. Sličan vetru iz kosmosa, ne gasiš se u tami. Kao ni život u snu. I dublje od sna: u zemlji. Jedan nečitak potpis u dnu tvog desnog oka, potpis slučajne ptice koja je tuda proletela, to ti je dokaz da si ugeledao svoj dolazak, oslonjen o rame vazduha i svoju čistu misao. VII Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, vraćao sam se kući kroz zamagljeni lazur rane martovske večeri i ugledao na drumu povorku istih dečaka, okrenutih naglavce. Bili su nalik na mene i odmah sam ih poznao, mada su neoštro lebdeli kroz jedva providne slojeve svojih sanjivih svetova. Najbliži odmaknu zastor koje delio predeo, polako mi se približi sa blagošću u očima i reče mojim glasom: „Iz kakvog ste to čudnog, izvrnutog života, kad visite sa zemlje kao sa nekakvog stropa? Sigurno vam je tako prilično neudobno. Ko vas je to začarao?“ Ko bi mene začarao? Istraživači drevnog priznaju mi ozbiljnost, jer sam na zemlji uspravan. Neka poznija učenja svrstavaju me u igru. Ali to je još uvek daleko od svih mađija. To je kao u drveća. Nekakva glad za nebom. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Lily 27-07-2007, 08:06:39 VIII
Da sam se uplašio i pobegao sa raskršća, izgubio bih trenutak koji se jednom javlja u svačijem detinjstvu. Ali ja sam po prirodi bio odveć radoznao. Jedno je biti razuman, a drugo biti i mudar. Savlađujući nemir, uzvratio sam sa osmehom: „Ja sam dečak iz stvarnosti.“ „Pa svi smo mi dečaci i svi smo mi iz stvarnosti,“ reče on veoma blago kao da izgovara tajnu. „Svi smo iz iste igre. Izgleda da vas je neko naopako naučio kako se živi i misli, čim hodate po blatu, a sanjarite u oblacima.“ I ovako je rekao : „Biti iz stvarnosti, znači: ne dodirivati hranu, a osećati se sitim. Ne zapodevati kavgu, a osećati se pobednikom. Biti podnožje planine, a osećati se vrhom. Videti mnogo dublje od sopstvenog vida. I čuti mekše i tiše od sopstvenog sluha. I doticati prisnije od sopstvenog dodira. To znači biti iz stvarnosti i umeti se obnavljati.“ IX Mada sam se usudio da ga pažljivo saslušam, ipak se nisam usudio da sve to odmah i shvatim. Moje kratkovido doba preteško je za učenje. Moje prekratko nebo nije u stanju da prekrije preosvetljene trenutke koji me iznenađuju. Tako sam mu i rekao: „Postoje izvesne stvari za koje nisam uvežban. Ako imate vremena, sedite malo kraj druma, da probam da se naviknem na otapanje vašeg govora.“ On me pogleda iskosa i potpuno se približi: „Vreme? A šta je to? Još nisam čuo za vreme.“ Tako sam najzad razumeo da nam je obojici potreban nekakav drukčije usklađen način hitrine razmišljanja. On je mislio prebrzo, jer mislio je svetlošću. Jasam mislio tromo, jer umeo sam da ponovim jedino tuđa učenja. X Sad, kad se toga prisetim, sve mi izgleda nestvarno. Ali dečak je zaista bio dodiriv i živ tog marta na tom raskršću. Stajao sam kraj njega i mi smo razgovarali kao da mi se vraća odjek mog sporog glasa za jednu misao brže nego što je izgovorim. Ovako mi je rekao: „Pošto se poklapamo, sigurno ste primetili da smo nas dvojica sada kao slike na kartama. Vi ste gore, ja dole. Ko uspe sebe da pronađe okrenutog ovako, i sjedini se sa sobom, savladaće neznanje i zaći u nove dimenzije: neće razmišljati pljosnato. Ovako, kako stojite, treba vam sto života da otvorite prostor i izađete iz njega. Okrenete li kartu koja se zove stvarnost, sve će ostati isto, i drveće, i trava, i oblaci, i sumrak. Jedino ćete shvatiti da ne postoji prolaznosti privremenost stavari.“ XI I još ovo je rekao pre nego što je trebalo da se polako raspline i nestane u vetru, kao i njegova svetlost što je u obliku mehura već splasnula nad poljima: „Ja sada polako odlazim, jer vi ste me zatvorili samo u jedan susret. Ali postoje drugi, mnogobrojni dečaci, koji su na vas nalik. Prilaze iz daljine. Jedan izgubljen dan uopšte nije izgubljen, ako u njemu doznate da svi ostali dani, koji se nižu do starosti, mogu da budu vaši. I vi u njima da ličite na večitog dečaka. Tako se zaceljuje umor u oparanim očima i ostaje nam delić naše skrivene čednosti izgubljene u zbilji. U blagoj zavetrini boja i providnih zvukova, prekaljeni samoćom, savladaćete umeće kojim se prestižu stvari ne samo u pravcu budućnosti, već i u pravcu prošlosti.“ Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Lily 27-07-2007, 08:07:21 XII
I još ovo je rekao: „I najveća snaga je samo drugima jaka. Samoj sebi je slabost. Zato vas upozoravam: ako nađete sebe i odlučite ovako na hodate na rukama, morate biti uporni i biti čudesno odvažni da prihvatite zemlju i držite je na rukama. Ako je ispustite, polomiće vam vrat. I svemir će vas zatrpati svojom strašnom težinom. Jer po zemlji se ne gazi. Treba je pridržavati i treba joj pomoći da bude mlečna i čista u ponorima bezmerja. Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost i ljubav, i plave slojeve nade. To vam je najprostiji način da pronađete sebe i domognete se mnogih nesvakidašnjih čuda. “ XIII Možda su mnogi pre mene na tako nekom raskršću isto ovo doživeli i pobegli od straha. Možda će tek doživeti, jer svaki dan što dolazi nosi im po jednog sebe okrenutog naglavce. Ja sam te martovske večeri zamolio dečaka iz moje uobrazilje, pretvorene u stvarnost, da mi pridrži torbu. I spustivši se na ruke, odupro se o svemir. I primio sam u dlanove čitavu zemljinu kuglu. I odjednom sam shvatio: postoje reči bez usana. I verovanje bez daha. To je nekakav izazov onoga što je ispred nas, kao kad te začikuju da nešto nećeš uspeti, a ti probaš i uspeš. Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš i da se bojiš svetlosti. A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce. XIV Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one lepe čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto. Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja. Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva. I hodao sam na rukama. I nosio sam zemlju u susret nebu i zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione. Eto, to je moj život i moja biografija. To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: B i lj a n a 27-07-2007, 11:48:34 CAROLIJA
Nekom zabranjuju zvezde. Nekom krila I laste Ja ne zabranjujem nista Sme se sve sto se ne sme Samo jedno te molim Pokusaj da ne rastes Ni mrvu svima za inat Do kraja ove pesme U toj se pesmi zivi Slobodno Lepo I ludo Mozes da izmisljas i mastas Da radis sve naopako. U njoj i najvece cudo Prestaje da bude cudo Jer sve sto pozelis Kad zazmuris -ostaje zauvek tako. Isturi hrabro i divno Prkose detinjaste I lazi i sebe samog Sme se sve sto se ne sme I sme se i vise od svega! Jedini:nemoj da rastes Za inat tebi i meni do kraja ove pesme. I svaki put kad te slome Pa moras nov san da stvaras, Ne sanjaj ga u mraku Dotrci blize zori. Na pragu ove pesme Tako se divno bori I kad namignes samo I osmehnes se polako Izbroj u sebi do deset I to u vecnost pretvori I sve sto zmureci smislis Ostace zauvek tako. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: B i lj a n a 27-07-2007, 15:26:47 Žmurke
... Jer sve je u nama dok zmurimo, A sve strano kad otvorimo oci. I sve je nase dok zelimo, A tudje kad se ostvari. Mi smo nalik na cvetove: Rastemo u sebi, Unutra, u skladistima tajni, U korenju energije. Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama kipe orijaska sunca Sve se to dogadja Zato sto nismo skinuli omot Sa ovog pitomog i detinjastog srca. ... Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: B i lj a n a 27-07-2007, 22:47:47 Čarobna pesma
... Nikada ti nisam rekao Koliko do suza volim Tvoju trsavu glavu Koja u sumrak mirise Na sapun i jesenji vetar. Glavu u kojoj stanuju Samo visoke boje Ogromne, nedostizne, Sposobnu da razume Spirale nebeskih ognjeva Geometriju sna I hrabrost novih Ikara Koji ce krenuti sutra Ka nepoznatim suncima Brzinom prema kojoj je Svetlost obicno puzanje. ... Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: B i lj a n a 28-07-2007, 18:24:20 1. Tamo gde blista povrsnost, mudri se na vrme povlace u svoje senke. ******* 44. Neznost je zarazna. Ko me dodirne ili udahne usnama, bice romantican. Nemoj da pijes iz moje case. Dobices potrebu da volis ljude, ceo svet, covecanstvo. *********** 68. Kako mogu da pozelim da se vratim u detinjstvo kad nikad nisam ni odrastao u svim tim mojim zivotima. *********** 81. Ja sam ovde da dokazem da ima onog cega nema. Ako vec moram da ucinim korak unazad, okrenucu se i ipak ici u pravcu kojem sam krenuo. ********** 84. Savovi moga tela, odresite me iz ovoga bica i pustite da siknem. Ionako sam odavno napolju, a ne unutra. ********** 120. Usamljeni urlik coveka na mene deluje strasnije nego jaukanje covecanstva. I jos mnogo toga u zbirci “Izdajstvo lirike” Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Lily 28-07-2007, 19:11:14 MREŽA
I Vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim? Milijarde su godina potrebne da se vratimo u dubine strpljenja. Jer ogromna je starost tog svojevrsnog čuda koje se zove: nas dvoje. U tami prastare prošlosti, bas kao i sad, ovako, spusti mi polako glavu na neko bivše rame, i zagledaj se pažljivo u plave barice neba. Da se ti nisi rodila, neko bi morao biti voljen na ovom mestu. Da se ja nisam rodio, neko bi umesto mene bio tu da te voli. Drugi bi primili poruku i drugi bi produžili to što se zove beskrajno. Veruj mi, prva ljubavi, nemoguće je voleti prvi put u ovoj večnosti. XIX Vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim? Milijarde su godina potrebne da se popnemo uz okomitu budućnost do nekih kristalnih vrhova načinjenih od želja. Jer ogromno je obnavljanje tog svojevrsnog čuda koje se zove: nas dvoje. U izmaglici dalekog, baš kao i sad, ovako, spusti mi polako glavu na neko sutrašnje rame i zagledaj se pažljivo u plave barice neba. Ako se ti ne pojaviš, neko će umesto tebe čekati tamo da primi i da prenese poruku. Ako se ja ne pojavim, neko će drugi produžiti to što se zove beskrajno. Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguce je voleti poslednji put u večnosti. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: B i lj a n a 04-08-2007, 21:33:59 Molitva
Poslusaj me, boze, veliki gospodine, Ako me jos nekad ponovo budes pravio, Molim ti se, udesi mi da ne budem Ni milicajac, Ni car, Ni Ciganin. Pretvori me u jedno veliko drvo. Sto godina tako da rastem I da me poseku. Nacve od mene da naprave. Sto godina u meni testo da mese. Od leba sav da se raspadnem. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: B i lj a n a 11-09-2007, 20:29:35 RAZGLEDNICE
1 U DOBA MOG DETINJSTVA IGRAO SAM SE POSTARA SAKUPLJAO SAM LISCE DOK IDEM OD SKOLE DO KUCE. SVAKOM BI LISTU, UZ OSMEH, NESTO LEPO PRISAPNUO, NAJLEPSE STO SAM CUO I VIDEO TOG DANA. S DRUGE STRANE LISTA SAPTAO BI ADRESU HILJADE IZMISLJENIH IMENA NEZNANIH LJUDI. MILIONE IMENA… SVE BI TO ONDA , OVLAS, ZAPECATIO POLJUPCEM I PUSTAO NIZ VETAR. I EVO STA SE SAD DOGADJA, SAD POSLE TOLIKO GODINA JAVLJAJU MI SE MNOGI ZNANI I NEPOZNATI. PONOVO SKUPLJAM LISCE I CITAM ODGOVORE PISANE RUKOPISOM ZILICA KOJE VENU. JAVLJAJU MI SE DIVNI DALEKI PRIJATELJI AZBUKOM RANE JESENI KOJU UMEM DA CITAM. NIJE TESKO NAUCITI. SAMO ZAZMURIM.OVLAS. KROZ TREPAVICE. I DISEM POLAKO VETAR. A VETAR SE NE CUJE DRUKCIJE, SEM NOZDRVAMA I USNAMA. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Olja 24-12-2007, 15:15:16 U ona tako divna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovica, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas yovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negde ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskij vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voz zađe za okuku , a on kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu. Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjij klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad kod neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druže sa đavolima. Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni. Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadali su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam. Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke... i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz meke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohano što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana mi je rekao svoju tajnu: loš je đak zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu. Onda je došao rat. Došlo je strašno čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete:to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje ne zna još ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati. U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. "Čohano jede sveće", govorili su, "Palite zato jednu na drugu da produži svetlost". Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće. Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju "Princ Eugen". Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. "Cega se to vas dvojica igrate?" "Ničega", rekao sam. "On se boji, a ja mu čuvam strah" " A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?" "Brat", rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. "A koga se to bojiš?" upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. "Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče", kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. "A ti se ne bojiš?" " Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati", rekao sam. "A gde je tvoj stariji brat?" "Nemam ga , gospodine vojniče", kazao sam. "Zato se i bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem." Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekovao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa. Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah. Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaša, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. "Iz poštovanja", kaže mi basista Steva iz Silbaša. "Žao nam kad plačete". Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas". I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i :ljudi. I uvek se piše velikim slovom. A Mile Dileja? Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišani šešir. Uvek ga je toliko mnogo želeo. (Miroslav Antić) Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: JohnyBravo 06-07-2008, 19:51:02 U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke
U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu. Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju. Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka. Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida. Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti. Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veca od kuce «, kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju. Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina. Ovako sam to cuo: »Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu” Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis. I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: »Niko me na svetu nije pokori sem mene «. Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta. I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj. I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tude i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: pisac 06-07-2008, 21:30:10 :palacgore: :palacgore: :palacgore: ... Znam, mora biti da je tako nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se trazimo podjednako zbog srece njene i srece moje ... :smiley: :wink: Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: Kameleon 11-07-2008, 12:48:34 Necu reci ni jedan njegov citat, niti stih, samo cu reci da nikada necu zaboraviti one lepe dane mog detinjstva sa cika Mikom i celim onim drustvom kraj Dunava.
Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: lanus 12-07-2008, 09:58:57 moja omiljena kada sam bila mala
Plavi cuperak obično nose neko na oku, neko do nosa, al ima jedan čuperak plavi zamislite gde? - U mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo. U glavi. To nije moj čuperak plavi, vec jedne Sanje iz šestog "a" Pa sta? Videces šta - kad jednog dana čuperak nečje kose tudje malo u tvoju glavu udje, pa se umudriš, udrveniš, pa malo - malo... pa pocrveniš, pa grickaš nokte i kriješ lice pa šalješ tajne ceduljice, pa nešto kunjaš, pa se mučiš, pa učiš - a sve koješta učiš. Izmešaš rotkve i romboide. Izmešaš nokte i piramide. Izmešaš leptire i gradove. I sportove i ručne radove. I tropsko bilje. I stare Grke. I lepo ne znaš šta ćeš od muke. Sad vidiš šta je čuperak plavi kad ti se danima mota po glavi, pa od dečaka- pravog junaka napravi tunjavka i nespretnjaka. Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: lanus 12-07-2008, 10:03:36 Jesi l' čuo da ce sutra padati dinari s neba?
- Nisam. A je l' veruješ da ima 'tica što donosi kolače? - Ne verujem. Jesi l' čuo da ima negde gde je stalno leto? - Nisam A jel' veruješ da u radiju žive mali ljudi? - Ne verujem. Pa marš onda iz našeg sokaka kad ne umeš da sanjaš. Da te pokrljam na pola, kao lebac! Eto! Naslov: Odg: Miroslav Antic Poruka od: lanus 12-07-2008, 10:06:05 Mita Kad sam rodjen, svi mi kazu, ja sam bio jedna lepa beba. Lepa kao reklama za sapun. Samo su me zamenili u porodilistu za nekakvo gAdno dete, nosato i buljavo. - A sta mozes, takav ti je zivot Oni misle: lako cemo sa Ciganima. Od tolike silne dece niko nece primetiti da je jedno dete zamenjeno. A tako je bas i bilo. - tesko meni. Tek kad sam posao u skolu |