|
Naslov: Desanka Maksimovic Poruka od: Zelenooka 21-01-2007, 01:57:32 APRILSKA VOŽNJA KROZ VOJVODINU Po Vojvodini se roje zelene pčele, ljubičasta zasipaju oranja, dave se u vodama Tamiša i Begeja i hvataju se o mostove i skele, grozde se poljem o šumarke i međe, uzleću s plota i točku sa paoca i kolovozu sa srebrnih leja. Nikad odjednom ne videh toliko pčela, na njive što su još sinoć bile smeđe pala su krilca crvena i bela, a iz slomljenoga u ogradi koca zeleni i modri rojevi se viju. Proturim li glavu na prolećni vetar, lice na njemu glogom mi procveta. Po Vojvodini se roje mlade pčele, kao deteline list su im krioca, uvlače mi se u nedra, u pazuha, i zuje oko snova i oko sluha. Nigde nema više grančice gole; pružim li ruku kroz prozor, istog trena roj prolećni sa zukom na nju seda i sva olista kao prut topole; nagnem li se iz zahuktala voza, kosa mi namah postane zelena, o trepavice se nahvata zelena rosa. Po Vojvodini se rasule svetle pčele, krioca su im sitna kao u prosa; dignem li oči nebu, tamo leži neskupljen beo otkos do otkosa. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Zelenooka 21-01-2007, 02:01:17 STREPNJA Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka da volim i želim oka tvoja dva. Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da. Ne, nemoj mi prići! Ima više draži ova slatka strepnja, čekanje i stra'. Sve je mnogo lepše donde dok se traži, o čemu se samo tek po slutnji zna. Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu? Izdaleka samo sve k'o zvezda sja; izdaleka samo divimo se svemu. Ne, nek' mi ne priđu oka tvoja dva. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Zelenooka 21-01-2007, 02:02:31 SREĆA Ne merim više vreme na sate, ni po sunčevom vrelom hodu; dan mi je kad njegove se oči vrate, a noć kad ponovo od mene odu. Ne merim sreću smehom, ni time da li je čežnja moja od njegove jača; sreća je meni kad bolno ćutim s njime, i kad nam srca biju ritmom plača. Nije mi žao što če života vode odneti i kaplju moga življenja; sad neka mladost i sve neka ode; on je stao kraj mene pun divljenja. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Zelenooka 21-01-2007, 02:03:54 NAD KNJIGOM BAJKI Dečače, priznajem ti, ni za mene nema u svetu stvari ni mrtve ni neme, kamenje hoda i pevaju trave; sve stvari su u svetu žive, i goleme, sve govore i imaju ljudske oči prave. I meni svet se čini pun stvorenja, pun stvorenja o kojima govore priče. I ja, u pravdu imam poverenja i volim onog koji je proriče. I ja verujem pobediti mora dobro što krete sa zlim da se tuče. Pobediće dobri, nema razgovora, ne mora imati ni prut čudotvorni, ni čizme krilate, niti zlatne ključe. Kad dobri samo stigne u carstvo mraka, sve će početi tamo da se sija, izleteće ptice svud iz krletaka. Carstva mraka nestaće svakako, oduvek sam verovala i ja. Ne prevrći unapred listove, čitaj mirno: dobri će stići na vreme, kako ne bi, i oslobodiće tri sužnja nejaka. Kad svi pomisle: pobedi car mraka, smoždiće ga dobri, a za ljubav tebi. Za ljubav tebi neće biti skoro nigde u svetu čoveka opaka, ni zloga dela gdegod započeta. Za ljubav tebi biće srećna svaka zemlja, odavde - pa do kraja sveta. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Zelenooka 21-01-2007, 02:05:40 NEMAM VIŠE VREMENA Nemam više vremena za duge rečenice, nemam kad ne pregovaram, otkucavam poruke kao telegrame. Nemam vremena da raspirujem plamen, sad zaprećem šake zgorela žara. Nemam više vremena za hodočašća, naglo se smanjuje putanja do ušća, nemam kad da se osvrćem i vraćam. Nemam više vremena za sitnice, sad treba misliti na večno i neobuhvatno. Nemam kad da razmišljam na raskrsnici, mogu stići jedino kudgod u blizinu. Nemam vremena da išta izučavam, nemam vremena sad za analize, za mene je voda sada samo voda kao da sam je pila sa kladenca; nemam kad da razlažem na sastojke nebo, vidim ga onakvo kakvo ga vide deca. Nemam više vremena za bogove tuđe, ni svoga nisam dobro upoznala. Nemam kad da usvajam zapovesti nove, mnogo mi je i starih deset zapovesti. Nemam više kad da se pridružujem ni onima koji istinu dokazuju. Nemam kad da se borim protiv hajkača. Nemam kad da sanjam, da lagano koračam. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 21-01-2007, 02:11:34 OPOMENA Čuj, reću ću ti svoju tajnu: ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira. Mogu mi se učiniti duboke i meke oči neke sasvim obične. Može mi se učiniti da tonem u zvuke, pa ću ruke svakom pružiti. Može mi se učiniti lepo i lako voleti kratko za jedan dan. Ili mogu kom reći u tome času čudesno sjajnu predragu mi tajnu koliko te volim. O, ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira. Učiniće mi se negde u šumi ponovo sve moje suze teku kroz samonikle neke česme. Učiniće mi se crn leptir jedan po teškoj vodi krilom šara što nekad neko reći mi ne sme. Učinice mi se negde kroz tamu neko peva i gorkim cvetom u neprebolnu ranu srca dira. O, ne ostavljaj me nikad samu, nikad samu, kad neko svira. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 21-01-2007, 02:15:10 Po rastanku I Reci mi sad, kada već prošlo je sve: časi bolni i dani dragi, lepi; kad novi bol se starom bolu smeje; od reči tvojih kad duša ne strepi, - reci, da l' te je moja tuga bolela nekad, kad sam te mnogo, mnogo volela? Reci mi sad, kada me ne voliš više; kad ti se prošloj ruga nova sreća; i kad se dani koji nekad biše duša ti samo, kad me vidiš, seća - reci, da l' te je moja radost bolela jednom, kad nisam više tebe volela? II Nekad sam bila dobra i mlada i poverljiva i puna nada, nekada pre, ti si mi tada reći mog'o beskrajno mnogo, o kako mnogo sa reč i dve. Spokojni bili su dani moji, a ti si srcu mi prvi koji beše drag, pa iza svega što si mi rek'o katkad surovo, kadkad meko, ostao je trag. Sad srce moje bije tiše: već manje volim, a znam više nego pre; već sad mi ne bi reći mog'o onako dosta, onako mnogo sa reč i dve. I kad bi danas prišao meni i hteo reći davno rečeni' buditi draž, u srcu mome šaptao bi neko: da sve što si mi ikada rek'o, bila je laž. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 21-01-2007, 02:15:35 UMIRANJE LJUBAVI To što nismo više volšebnici, Što ne razumemo šta šapuće granje, Što priroda govori sa nama Kao i s drugim svetom, Što nismo bliski više Sa kamenom i cvetom - Ljubavi znači tiho umiranje. To što nam zvezde opet Kao i drugima sjaje, Što se misli vraćaju u trezno stanje, I kule se oblaka kvare, Što sve dobija obične oblike stare - Ljubavi znači tiho umiranje. To što jasno vidimo sve stvari, Proleće što nam ne stavlja na čelo, Što život svetlu oljušticu svlači, I snovi svakog jutra što se smanje, Što se sve na malu ljudsku meru svelo - Ljubavi znači tiho umiranje. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 21-01-2007, 02:16:14 SLOVO O LJUBAVI Ako se volite ljubavlju koja buja u samoci, od razdaljine, koja je vise od sna, od svesti, i po rastanku drhtacete od miline, mognete li se jos ikada sresti. Vi koji se volite ljubavlju isposnika. sa strahom od sagresenja, koji kao ptica o kavez lomite krila, secacete se uvek jedno drugom lika. I po rastanku zamreti vam nece gusena htenja. Ako zbog nje patis od nesanice i u ponoc hodas budan po basti, ako te lomi neutoljena zelja luda, secanja na nju nikad se neces spasti. Onih sa kojima se igramo oko vatre, a bojimo se da je dodirnemo, s kojima igramo kraj ponora nezagrljeni i nemi, secacemo se dugo ma zavoleli zatim i druge. Ako je zelis bezgranicno, a sedis kraj nje bez glasa slusajuci bajku koja se u vama radja, svanucu slicno, pamtices je i kad zima pred tobom zabelasa. Ako verujes sedeci uz nju da je ljubav maslackov pohor koji svaki dodir moze da strese, ako volis u njoj i san i dete, ako ti je bez nje pusto i gluho, misao na nju budice te i kad se rastanete. Zauvek se pamte oni s kojima se grlili nismo, cije su nam usne ostale nepoznate, kojima smo samo s proleca, u snu, pisali pismo. Oni koji se kao reke ne mogu sliti, medju kojima nema spojenog suda krvi i krvi vrele, a srca im se dozivaju ludo, zaboraviti se nece ni kad im duse budu posedele. Ako vam je ljubav noz u srcu, a bojite se taj noz izvuci, kao da cete tog casa umreti, pamticete on, seticete se i umiruci. Oni zbog kojih srca osecamo kao ranu, ali ranu zbog koje se jedino zivi, u secanje nam banu i kad zavolimo druge- i osecamo se nesrecni i krivi. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 21-01-2007, 02:17:35 DODIR Noćas me u snu tače neka ruka, Ne znam koja, Sasvim kratko, Samo večnost do tri dok izbroja. I od tog dodira dođe do spoja Mene i nekog zvezdanog sveta - Ne znam sa kojom od bezbroja Maglina, zvezda i planeta, Sa kojom od duga. Samo nijednoga nebeskog sloja, Nijednog kruga, Ne mogoh se setiti kad se prenuh - Sem one ruke Zaboravih sve u trenu. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Zelenooka 21-01-2007, 02:23:32 PREDOSEĆANJE Poznala sam te kad sneg se topi, topi, i duva vetar mlak. Blizina proleća dušu mi opi, opi, pa žudno udisah yrak. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom. Poznala sam te u zvonak dan, dan pijan, svež i mek. Činjaše mi se već davno znan, znan kad te poznadoh tek. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom. Poznala sam te kad kopni led, led, dok se budi proletnji dah; kad dan je čas rumen, čas setan, bled, kad sretno se i tužno u isti mah. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 21-01-2007, 16:48:15 DUŠU MI POKLONI Dušu mi pokloni. Mene rastužuju ti krvi požari što iza sebe ostavljaju pepelište, te oluje što nište ženina snevanja blaga. Dušu mi pokloni, u ljubavi ja bih htela do u večna vremena da sve ostavlja traga. Dušu mi pokloni. Meni je malo taj trnutak zaborava, to nestrpljivo krvi htenje. Dušu mi, dušu pokloni, od iskoni u meni spava čežnja plamena za večnim, za ljubavi trajanjem i uznesenjem. Ja sam žena i ne čeznem samo za vrelim ljubavničkim bdenjem posle kojeg duša pada; htela bih u zagrljaju da doživim svetle snove i pijanstvo onog mutnog sklada što ljubav se zove. Htela bih da se ne izgubi nijedan naš trenutak da svaka naša milošta se stvori u kakav život, pa ma malen bio kao grumen večitog zlata, da mi duša blista posle zagrljaja kao julska nebesa zvezdama krcata. Dušu mi pokloni. Pričaj mi svoje snove u tami, pričaj mi detinjstva sećanja. Želi i ti da budeš uza me do poslednjeg dana. Dušu mi pokloni i zadnju joj česticu svaku i najlakši dašak svaki njenog bezdana. O daj mi svojih suza, noćnih nejasnih muka, pričaj šta srce ti najčešće sanja. Drhti od iznenadnog zvuka moga koraka i glasa. Želi i ti u mom zagrljaju da i posle smrti časa ostanu ti na mene sećanja. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Zelenooka 21-01-2007, 21:52:01 Na buri Svu vecer na pustom bregu neko stoji. Pusti me, majko, da vidim da li je covek ili bor. Pusti me da vidim ko to svu vecer gleda u nas beli, skromni dvor. Pusti me, majko, nece me umoriti hod, breg je blizu naseg doma. O, ja osecam da mi je rod taj covek ili bor sto svu vecer blizu groma stoji i gleda u nas dvor. Vidis li oblak crn, ogroman, zlokoban brod nad njim plovi i smrt nosi? O, majko, idi, ti ga bar zovi neka se skloni u nas dom taj covek ili bor sto svu vecer stoji i gleda u nas beli skromni dvor. Na pustom bregu on je sam kao dete kad ruke skrsti nad bolom nekim prvi put. Pusti me da tanki moji prsti meta budu burama zlim. Pusti me, pusti, dobra majko, tako je potmuo i zao oblak sto vitla nad njim. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 10-03-2007, 22:34:55 Obecala si da ces biti vecna Obecala si jednom u detinjstvu da ces biti vecna, otkle god se vracali da cemo te zateci, kao senku ispod kucne strehe, kao kucni prag. Nije bilo nijedne nase plovidbe da je nisi, kao ribarske zene, presedela na pucini gledajuci; nije bilo bure ni brodoloma da nismo posle njih pored neba ugledali i tvoje lice. Gde god bismo se probudili, bila si u prozoru ti i sunce; bila si nam uvek na dohvatu ruke kao voda, uvek kao vazduh prisutna i neophodna. Obecala si nam da ces biti vecna kao sve sto nas na svetu docekuje i ostaje posle nas. I kada si umirala, cinilo se da se osecas krivom sto nas napustas. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 10-03-2007, 22:35:39 Mesečina Luta nam mesec oko sobe, kraj strehe plovi nase, srebrom nam napunio case, i staklene boce obe. Mesecinom sam se opila cesto, zbog srece, zbog jada. Pijmo, prijatelju, i sada, prozorska otvori krila. Videces, manje je slatka casa tvog starog vina nego kupa ova s visina. Pijmo je. Noc je kratka. Pijmo, prijatelju i sad skupa ovo ponocno pice, sve moje znaces bice kad zadnja se isprazni kupa. Bice ti sasvim prozirna moja dusa i oko; gledaces u srce duboko, do samog dna mu nemirna. Reci ce poteci same obraz stati da se zari; a mesec, krcmar stari, iz sumske smejace se tame. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 10-03-2007, 22:36:09 SMRT LIŠĆA Šta to, mama, tako tužno priča vetar kad od njegove priče lišće bledi i opada? Možda pričaju vetrovi da su selice pomrle od umora i podavile se u dalekom moru? Možda su doneli vetri na svom krilu uplašeni krik ždralova? Šta to, mama, tako tužno priča vetar kad od njegove priče lišće bledi i opada? Možda vetar priča da se sunce umorilo i palo u vodu i da nikad više neće doći? Ko bi mi mogao reći zašto lišće bledi i opada? Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Mish 10-03-2007, 22:36:49 ZENA -MUSKARCU O, ma ko da si, ostani nocas kraj moga skuta, nikuda ne polazi. Za onim cega nema dusa mi gori i luta, i goli, jer sve prolazi. I cini mi se, negde ljudi sad prolaznost imaju na umu, pa ce doci nocas na nas breg da spokojno svega se odreku. Vecno nihaju jasike na drumu dusu nemirnu. Cute blago plaveti neba i teku. Nocas me samo pogladi nezno i blago po kosama i kazi rec mi sto greje. Srce je moje pusto, dusu mi mori osama, i boli, jer prazno sve je. I cini mi se, negde u blizini rodjeno srce da nekome smeta, pa ce doci nocas na nas breg da nasmeje se svemu sto biva. Oblak u suton iznad sume sleta i vrh livada brodi. Putuju jutrom magle ponad njiva. O, ma ko da si, zagrljaj nocas mi vreo podari. Srce je moje umorno, dusa je moja strana gomili ljudi i stvari, i cuti u meni sumorno. I cini mi se, nedaleko negde od tuga teskih ljudi boloju, pa ce doci nocas na nas breg da radosno svi poumiru. Grlice tihe brdom nasim stoluju i jecaju meko. Putevi beli u nebesa uviru. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: panonskavila 05-06-2007, 15:13:24 BOLNO PROBUDJENJE
Vec je, dragi, doslo bolno probudjenje [/center][/center]i srce se steglo kao gvozdje vruce. Vec je doslo gorko, tesko uverenje da ce jednog dana u sivo svanuce sve vec proslost biti. U dusi duboko vec se crna slutnja kao plima dize; i zadrhti srce, ko ranjeni soko, i bolno se steze, kad ti pridjem blize. Osecam da ljubav tvoja ce umreti; i bicu ti, dragi, tudja jednog dana; a u dusu moju i ti ces uneti jednu novu povrh mnogih starih rana. Da, doslo je, doslo bolno probudjenje i srce mi steglo kao gvozdje vruce; da, doslo je tesko, gorko uverenje da ce jednog dana u sivo svanuce sve vec proslost biti. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Olja 06-03-2008, 15:49:45 Roman o detinjstvu Desanke Maksimović iz pera Vitezovića BEOGRAD - Srpska književna zadruga (SKZ) danas je predstavila knjigu Milovana Vitezovića "Gospođica Desanka", roman o detinstvu naše velike pesnikinje, koja, kako je rekao autor, simbolizuje poeziju samu. "Sve u knjizi mora biti životno i uverljivo- to sam stalno sebi ponavljao pišući je, a pisao sam je takoreći 50 godina", napomenuo je Vitezović. Desanka Maksimović je, kako je rekao, sinonim za reč pesnik i sve što se o njoj napiše je zavet. Knjiga je roman o detinjstvu, priča kako se u Brankovini začeo Desankin božanski dar, dodao je on. Ona je velika pohvala detinstvu, mladosti, poeziji, narodu...rekao je njen autor, napominjući da može biti i lek protiv narodne depresije i odgovor na jedno od Desankinih poslednjih pitanja - da li ćemo se mi Srbi, uopšte, spasiti. Govoreći o knjizi, prof. dr Vladeta Jerotić rekao je da se čitajući je, kao i sve ostale Vitezovićeve, čovek oblagorođuje. Srećno je bilo selo kada su u jednomisliju bili lekar, učitelj i sveštenik, a Desanka je sazrevala u takvoj Brankovini, uz oca učitelja, dedu sveštenika i mudru majku i baku, primetio je Jerotić. Uz pesnički talenat, u njenoj ličnosti kao da se otelotvorilo svih devet muza, dodao je Jerotić. Podsećajući na njenu knjigu "Duhovni zavičaj", on je ukazao da je bila istinski vernik, na neverovatan način spajajući paganstvo sa pravoslavnim hrišćanstvom. "Gospođica Desanka" nam vraća veru u svoj narod, a ako budemo vraćali veru u svoj narod vratiće nam se i nada, primetio je Jerotić. Najnovije delo našeg poznatog pisca Vitezovića, koji je publikovao oko 40 knjiga -pesama, romana, drama, knjiga za decu, eseja, aforizama, filmskih i TV scenarija, objavljeno je u biblioteci "Savremenik" koja je u okviru naše najstarije izdavačke kuće, SKZ, osnovana pre Drugog svetskog rata. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Lily 21-03-2008, 19:23:16 Na kraju biće opet jedno isto! Kad pomislim da će kao pene nestati I hridi ove, gde se jutros moja tuga Meša sa gorkim mirisom pelena, Kuda ću minuti ja kao svila zračna Samo, ispod plavih maslina i lovora zelena. Kad pomislim da je sve ovo što me boli I večno tako se čini, samo senka nestalna I da će i more ovo, i zvezdu, i planinu snežnu Odneti vreme kao i čoveka, I suzu njegovu zemaljsku i radost nežnu: Mirna bih i gorka na pesak ovaj legla I večito na njemu ostala, Ne tražeći ničemu na ovoj zemlji lek. Na kraju biće opet jedno isto Sve, ma čime se ispunio vek. I što bih onda činila ma šta Da mi radost dođe ili tuga prestane, Kada sam proleća jednog u maju postala Samo zato da me opet nestane. Naslov: Odg: Desanka Maksimovic Poruka od: Lily 03-08-2008, 17:29:07 ŽENA
Srce mi je milosti izvor; Moje reči se uz rane previjaju Kao listovi lekovitog bilja, Koraci mi umeju da vode I one što lutaju bez cilja. Mene privlače oči nesrećnika I čela samoubica Nesanicom ispijena. Sa moga čita se lica Da sam deset puta sestra Pa jednom žena. Ne bih mogla voleti bez tuge. Rođena sam da na krilu nišem Bolove čije dok ih ne ublažim, Rođena nad čijim snovima Nemirnim da uplašeno dišem. Ne bih mogla voleti bez tuge Ni radosnoga priviti na nedra. Ne bih mogla pružiti ruku Onome kom laka su jutra, A uzglavlja vedra. Rođena sam da živim za drugog. Preliva se samilost srcu preko rubova. Na dlanima mi piše da znaju da vidaju, U očima da umeju da greju, Na usnama da gorčinu skidaju.
Powered by SMF |
SMF © 2005, Simple Machines LLC
Joomla Bridge by JoomlaHacks.com |