|
Naslov: Moja poezija/proza Poruka od: Barbie_sucks 04-03-2008, 10:17:42 Ако волите да пишете поезију или прозу, имате своју колекцију истих или сте управо одлучили да окушате срећу као песник/писац, ево кутка где то можете поделити са нама..
Ево, почећу ја :smiley: ИПАК ПРВИ Дах се дроби у парчиће бирам комадиће спајам сенком разума сјајем новог изума бојим стојим пред умећем својим успаванку појим минуте трептајима бројим до следећег судара погледа, мисли, светова и летова жеље што све пред собом мрви од усхићења душа врви.. НИ НА ПОЧЕТКУ НИ НА КРАЈУ ВЕЋ НЕГДЕ У СРЕДИНИ ИПАК МИСЛИМ ДА СИ ПРВИ ДА..ИПАК ПРВИ.. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Barbie_sucks 05-03-2008, 18:41:03 Тихо Ноћи
Шта остане када ништа не преостане осим нових пораза, падања страдања вере и надања да су неки ипак ту да држе те за руку кад си сам, када боли када нема никог да воли само навика да се моли за зрно пажње и времена за пламен без кремена семена у јаловој земљи превише поглед мили навише пале се свеће за кап кише али све већ постаје тише туге никад више срце немило брише велико слово новог почетка муњевито стиже до завршетка још једног тома живота сабраних дела девичанског црног вела сенка бела у ноћи снева успаванку пева и мисли да ће поћи до обећаног доћи али стисак немоћи опет ју је ућуткао у стари кут сатерао није веровао да се овај пут вратити неће да убио је душу среће сад се каје и пати и моли је да се врати али она га више не чује некој другој ноћи успаванку поји нову постељу од снова кроји стоји на рубу сећања нема више враћања о прошлости само снева уплаши се некад сопственог крика лика из кошмара што је буди и хоће да суди а права нема јер правда дрема и она се боји никог да крај ње стоји чека сумрак нестрпљиво да успаванку запева бојажљиво и полети у загрљај новој ноћи с надом да ће крици проћи.. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Barbie_sucks 06-03-2008, 09:30:40 Леденица од бибера
Спотиче се поново О исти камен глупости Што јој срце у закрпама остави И опет постави питања отерана Душа до сржи одерана У Маштођију сатерана Остављена без питања Без поговора она улази У амбис силази Врата отворена оставља Да се нада наставља Себе на трон поставља Али преко рамена кришом гледа Хоће ли се отопити замак од леда Горке постају мисли од меда Јецај се опире, сузи не да Да тера по свом Клизне утабаном путањом И истопи трон од снова.. А све што јој треба Је да реч прећутана, нова Преточи кошмаре у бајку И да буде у прикрајку Светлуцајући у ноћи Зна да ће моћи онда све Немани постаће измишљене Осмехом ће разбити тугу Поцепати бол на пола И биће опет своја.. Све што јој треба Је да реч прећутана, нова Истопи замак од леда И трон од снова Вратиће је горе Затвориће врата Маштођије Очи из прикрајка и даље светлуцаће... Да реч прећутана, нова Превали запечаћене усне Душу срећом запљусне Покаже пут до неба То је све што јој треба... Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Barbie_sucks 06-03-2008, 22:52:01 Недоступна
Хода по ивичњаку сна Разлог само она зна Овде зебња никад не спава Питање не јењава Зашто маска новог Крије лице старог Кључ оног правог Крије у сенци некој другој Њој вечно недоступној Мелодији заборављеној Опет хрли у загрљај Заборав је плаши Од заблуде саткани Сви тренуци наши У којима је све лоше на паузи У којима око не засузи У којима се нада роди Да пут води У неке лепше дане Који исцељују ране Где се људи бране Од лицемерја, похлепе, себичности Клишеа идентичности Али те врисак тргне из сна И шамар преваре Зацрвени образ самообмане Сева мисао о узалудности Вере у непостојање надобудности Бесмисленог давања, сневања Трагања за белином снежном Давања душом нежном Разочарење руком неизбежном Кроји ти мисао Труд губи смисао Једном је написао Да искру њихове среће Испустити неће Али питање се намеће Нешто што не држиш Како испустити? Зашто је тако тешко изустити Те јебене две речи Увек неко пречи Ништа да спречи Ураган беса Комплекс ниже вредности Прах смерности Посипа уморно срце Везује чвор на покидане врпце Сатерује трнце У зрнце преостале снаге На тасу ваге Превагнуће понос Отопиће гордост Вредност нову добиће ударац Ставиће катанац На отворену рану Сазидаће од чемера брану Да закочи бујицу емоција Утопи врелину жеравица Хитрост препелица врати Нове буктиње распали Страхове све сахрани Срце очеличи Док мисли не огрубе И напокон постане Онаква каква јој и доликује да буде. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Barbie_sucks 08-03-2008, 13:01:56 Двоје а једно
Усне вајају густ облак дима црна Жозефина клизи низ грло нежно неизбежно црта лик твој кист ума нота трешања и рума као пума извија се голо раме назире се испод црне свиле шумске виле плешу јој на длану терају огољену таму саму драж остављају ниједан мехурић не заборављају поклањају бисере радости слабости душа њена нема док заплете нове спрема дрема у прикрајку искра ока фаталнија од звечаркиног скока мока се пуши на другом столу колу новом прилази међ' ловце на снове силази обилази Аполоне вешто тражи оно нешто да заталаса машту башту жеља залије клишее разбије косу њену око руке завије да двоје а једно буду вуду запостављени остављени гордост и предрасуде и све друге осуде посуде среће пуне се она куне се да пазиће их овај пут у онај кут ићи неће да успе хтеће водиће га до свог храма без обмана и срама он желеће да остане тамо са њом само макар и на страшном суду само да двоје а једно буду.. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: pisac 08-03-2008, 14:47:58 ... I svuda je mrak ipak osetim svezinu, njen dah U sobi je zavladao muk njenih stikli se cuje zvuk Zaboravljaju se cigarete i piksle primecuju se njene stikle Neko se do pre koji trenutak smejao glupom vicu A ja se radujem njenom licu U tu njenu glavu ponosnu gledam i njoj cu da se potpuno predam Od nekog, od njih novi kompliment sam dobio da li je pogodio ?! I dalje mi je lepse sa njom biti i neke nove, lepe snove sniti Nestali smo zajedno u toj noci i opet cemo, ali ovoga puta zajedno, pred njih nasmejani doci Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: dark.lady 08-03-2008, 18:51:39 eto ja volim da komentarisem :smiley:
Barbi svidja mi se kako pises...vremenom ce tvoje pisanje biti jos zrelije i dobice specificnu notu...ali definitivno ima materijala :wink: e ja ovu sklepala sinoc na brzinu,s obzirom kakve crnjake pisem inace ovo mi onako naivno,detinjasto :smiley: Susret Cuti ne laj,jezikom svojim poganim Uspomenu ostavi spokojnu Mozda jesmo sa sednog neba prognani Al ne pustaj rec ubojnu. Ne lazi vise tako prljavo Ne pljuj po postelji podeljenoj I te usne sto ljubis mrljavo Ko po nekoj farsi dodeljenoj Umesto reci ljudske I ruke pruzene Ko od stranca pogled odvracen Neke reci nezne ostale pogazene Ostajes na kraju samo neshvacen. Zadrzi taj monolog,pozdrav I ruku I mali beli brod sto kroz vreme plovi Sacuvaj tu sad novu lepsu luku Nek ti sa njom budu mnogo lepsi snovi. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Barbie_sucks 12-03-2008, 11:25:08 Читала сам истоимену тему овде на форуму, много сам размишљала о томе и почели су да се нижу стихови :smiley:
Маслачак у пољу сунцокрета Тешко је. Јер бити другачији значи бити јак бити свој, али бити сам а самоћа, превртљивица стара никад не отвара на покуцана врата кад је нећеш она се незвана придружи кад је требаш она даље продужи. У паузи док патиш да си сам опет схватиш поново за нечим жалиш нечим што ти душу гризе јер већ унапред знаш репризе грешака, не туђих него својих и гледам како газе преко бисера твојих што их бацаш пред багру огољених душа неко ипак слуша лицемери чедности под маскама лажних вредности али ти си у предности јер сунцокрета је пуно поље а ја знам и знам да знаш и ти да си маслачак, један једини. Зато сакриј душу од емотивних пијавица гордих лајавица неутешних кајалица завидних спајалица и свих такозваних пријатеља. Одабране пусти у свој свет неће ти оборити лет донети небо пуно кише неће ни летети са тобом али ћеш због њих ти летети више.. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: hazard_woman 13-03-2008, 14:30:38 Napisala sam par ljubavnih romana, ali ih još nisam unovčila :slap: :zid:
Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: mira1950 14-03-2008, 21:18:33 pisanje poezije mi je hobi jos od detinjstva. Moje sastave do sad nisam nigde objavljivala. Pa eto uradi cu to sad i nadam se da ce vam se dopasti. Ne varaj se prijatelju, nije zapad ruda zlata, a zivot ni malo sjajan, mesto vode nema mleka, niti zemlja ko iz bajke, već te surov poso čeka. Tudja zemlja, tudja mati, neširi ti svoja krila, već te prima da je gradiš, bez milosti i topline, dok u tebi snage ima, gradiš tudje imovine. Obećanja i maštanja, nisu stvarnosti zivota, gradi stopu zemlje svoje tudje sunce hladno sija, ako slediš varne snove, kajaćeš se kao i ja. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: mira1950 15-03-2008, 22:42:31 Hvala ti lyli. Evo još jedne.Pozdrav
Tebe nigde nema Zemljo moja tebe nigde nema, tvoga sjaja i tvoje topline, kad pomislim da sam tvoje dete, srce mi se topi od miline. Sunce sreće tu me obasjava, miris cveća zalečuje grudi, zubor reka vraća meni snagu, a ptica me cvrkutanjem budi. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: mira1950 16-03-2008, 19:58:37 :cao:[li[/li][/list] Zbogom reke i vi ptice rajske, zbogom šume, livade zelene, rodno selo i ti stara majko, zbogom ostaj, ne brini za mene. Ja odlazim u tudjinu mlada, nemoj majko za mnom suze liti, pisaću vam kako mi je tamo, i sve ću vas u duši nositi. Gorka suza niz lice mi kanu, u grudima jaka bol se krije, ej sudbino, kuda me to vodiš, te ostavih svoje naj milije. Svirac svira, voz polako kreće, drugari me s pesmom ispraćaju, ja odlazim al ću nekad opet, vratirti se mome zavičaju. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: mira1950 16-03-2008, 20:13:42
Oblaci tajnu nose a medec je čuva, dok ne dodje taj dan, dok ne dodje taj čas. Oči mokre od suza a srce puno čeznje da dodje taj dan, da dodje taj čas. Kad ptice prestanu pevati i cveće izgubi miris, doći će taj dan, doći će taj čas. Oblak je postao tmuran prosipa kapi kiše, dolazi taj dan , dolazi taj čas. Kapi padaju sve jače i jače, stvaraju reku od mojih tajni, od mojih čeznji, od mojih suza, došao je taj dan, došao je taj čas. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: mira1950 16-03-2008, 20:39:56 :mislim:
Gde si? javi se čujem ti dah, osećam blizinu tvog prisustva. Pokazi se čega se bojiš, dali si telo ili samo silueta u mojoj mašti. Mozda su mi odkazala sva čula stvarnosti, ali ipak čekam. Pokazi se u javi ili u mojoj mašti, da ti vidim lik, da ti vidim oči, i sudbinu moju u njima. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: mira1950 17-03-2008, 00:30:08 :andjelko:
Domovino Raširi svoja krila i primi u naručje svoje, suviše mi je hladno, jer srce je postalo kamen. aalice kao freska okorelo od suza, više osmeha nema samo tuge i bola. Ruke mi drhte i daha nemam, umorna sam i nemam snage, nevidim, oslepela sam od duge tame, sem jednog zračka u tebi i nade, da ću opet postati čovek. Ne pitaj me majko Ne pitaj me majko kako mi je snaga zdravlje osta u tudjini, a mladost je prohujala moja, svaka kora hleba zaradjena, natopljena od suza i znoja. Pola veka ja lutah po svetu protkale su kosu sede vlasi, al ne nadjoh ni blaga ni sreće, niti leka da ljubav ugasi. Vraćam ti se oronula majko na mom licu ni osmeha nema, a srce mi hladno poput stene, duša bpli i utehu trazi, ostale su gorke uspomene. Povratak Vraćam ti se druze vraćam toplom domu svome, gde sunce zarko greje, gde cveće miriše, zemlji koja i za mene diše, gde se razlikuje jesen od proleća, leto od zime, gde je sloboda, i gde čovek ima svoje ime. Tama Sve je stalo, ne kreće se, vreme je izgubilo sat. Svetlosti nema, tmurno je, okolo i u meni. Zar će tako stalno biti? sunce da ne sija, ruze da ne cvetaju, polja da ne mirišu, ptice da ne pevaju, ni ja zajedno sa njima. Kako da razbijem tamu da zraci svetla prodru, da osetim njihovu toplinu, i opet čujem i vidim oko sebe. Za bolje sutra Šaren poput ćilima, Protkan čarobnom zicom, grub, njezan, lak ili tezak, njime se pokrivamo. Njegovom čari daje nam dah i snove poput njega, snagu i razum, za bolje sutra. Selo Selo moje u starom Banatu, često sam te u snovima snila, prodjoh mnoge gradove i sela , naj srećnija u tebi sam bila. Zivot me je odveo daleko, tudjini sam poklonila mladost, al u tebi osta sve najdraze, moja ljubav, lepota i radost. Godine me sad stegoše mnoge i sećanja na mladosti rane, uspomene još iz djačkih klupa i ljubavi nekad odplakane. Opet tvojim ulicama šetam ali nije ko što nekad bilo, nema onih koje sam volela, i tebe je vreme izmenilo. :krezavi: :yeye: : :undecided: Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Barbie_sucks 19-03-2008, 10:25:05 Требам те
Требам те у сваком сату у сваком дану рану да ми превијеш сузе сакријеш прекријеш бабарогу осмехом једним погледом чедним сатераш тугу у ћоше да бар за трен заборавим све оно лоше.. Требам те кад сам сама кад сви су ту желим да нестану престану са причом и саветима аветима личе к'о из страшне приче што је бака сриче пред спавање деци реци да срећу донеће пролеће што у џепу носиш кројиш капут од снова што бих да ме угреје јер ја тако требам те.. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Hierosgamos 02-05-2008, 11:02:50 Dođavola uskliknuh,baš volim da pišem pesme...ako budem počeo da ih ovde stvaljam,nadam se da vas neću"ugušiti" stihovima...al da će biti pesma-hoće.
evo jedna za početak: Znao sam,ona je tu Noć se polako vukla za umorni grad sećanja me prenuše na tren. Osluškivah svaki ugao sobe...da to vreme melelo je svoj tren. Zamišljeno ugasih opušak.. dok dim se razvlačio po sobi,kao taj dah prošlosti i nestade. Vidiš...to letom se zove... Vidi...ja sam tu u središtu svega. U samom centru pokretanja svega. Tmina opkoli prazninu, i demoni osvete nagrnuše da piruju u taj nemi čas. Kao loše vino,kisleo i napola gorko...osetih ukus. I sve moje drage Boginje... nakavsih sa njima usne..gladne i žedne požuda...u ovoj noći. Gasnuše usamnjene reči polako, dok živnu nedužna i bludna misao u meni I pokrene se sve...kao kotač. Skliznuo je jedan zvuk do dna... I srce je treperelo jače.... I dozivao sam nemire da stanu, I dozivao sam led na usnama da me sledi, osećao sam te.... ustreptali i divlji moj živote, kako mi tu strast kao zmiju budiš i teraš,da umrem u ljubavi po ko zna koji put. Ona je tu,znao sam...... Žena u liku boginje i željom đavola..čeka me I moja sudbina se skotrlja niz dlan, dok hvatao sam novu priču o ljubavi. Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Hierosgamos 10-05-2008, 14:37:26 Ova noć je moj smešak
U ponoći čuju se glasovi, to tišina odjekuje, neki vetar je dunuo kao odjek, daljine su tu ...i čekaju me dok voda je kapljala iz slavine remeteći prostor i vreme u hipu ove večnosti. Noć je,tiha i pospana Zvezde su provirile svoje glave i kao da me pitaju..o zar nespavaš još ti snevaču koji hodaš po putu od latica i trnja. Ali bile su radosne i smešile su se meni. U lice detetu po kojem su plesale iskre od kapi sa cveća života. Oseti me,rekla je noć zagrizi me i udahni večeras...kad pola zemaljske kugle spava kad misli lutaju i luduju noćas,kad stari točka se okrene i zvono na staroj kuli odjekne na toj kuli od srebra i zlata, što radosno se davaše kao dobra reč pustinjaku una putu moći. Eh,da...setih se nekih žena daragih setih se njihovih osmeha i reči i nit zablista...i srce postane strem,koji se kotrlja i besane noći živnu drugim bojama. I sve ih stavih na svoje srce.... Da divljaju strasno... Kao otrov zmije da me diraju dok pisah ovo po duši merenih ideja. Neka se noć ova otvori Neka ptice ponoćne se oglase Neka strepnje stanu..ove noći Kad se otvarah budan na poljani tamo,gde život me nanovo čekao. I smešio mi se predano i drago Kao te stare slike koje mi se vraćaju Iz snova jednog dečaka koji je porastao na tom putu odrastanja.. Al sa velikim srcem koje donese moj Anđeo na cvetnj poljani tih starih bajki. Ova noć jeste Bajka...rekoh I smešak mi pokri lice.... Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Hierosgamos 10-05-2008, 14:39:18 Preludij pijanstvu i
žeđi za opojnošću ovim životom Daj piću malo leda ljuta je tu,mirsi opor i jak pali i reže...sve u dužinu. Isti si i ti takav,živote moj... Mirisi se raspršiše o sobi... Bledunjavi,opori ili jaki isparenja opijaše um... Isti si i ti takav,živote moj... Um se muti,pali i reže nepce... Zubi nekontrolisano cvokću i telo se slatko grči.... Isti si i ti takav,živote moj... I tad,emocije se probude kao uspavana zmija,sikću po uglovima uma i čite sebe od prljavštine od juče.. eh da... Isti si i ti takav,živote moj... I tada,ljubav zapoveda mržnji a mržnja se umili ljubavi.... I reči poteknu besne i jetke.. Ili ponekad setne,nedodirljive ili lude,te lude reči zapene u talasima pijanosti Isti si i ti takav živote moj... N eokrećite glavu,ako na ulici vidite pijanog čoveka,ne Kako leži u kalu svom... Ako spava...neka pustite ga,nek odsanja svoje pijanstvo jel jedini mu beg to beše....neka Isti si i ti takav,živote moj... kako se polako bliži noć... Čula su sve gladnija I nemirnija... I reži neka kučka u njoj Neki besan pas u nama.... Ili neki zapisničar svega... Koji čeprlka po mozgu,kao neki pijani bubojedac. neka,neka ga...eh Isti si i ti takav,živote moj... Al opojnost,lelujanja padanja i letenja.... su samo glagoli... A opjnost epitet uživanja u sebi Zar ne živote? Ne idem sa ove kugle zemaljske.. Ne...dok te ne ispijem skroz Na iskap,proždrljivo ili nežno Zar je bitno to? Samo sanjaj svete...rekoh Dok tlo se pomeralo... I kapi pića topili moju razuzdanu dušu Trezan,a pijan života Stojim,a trčim po svetlosti... Epitaf svemu,oh,zar ne? I zapeh glasnije o ludilima strasti I slatkih ljubavnih igara... eh,da ne ka ga....nek se kliza u sebi. Kao tromi ili kadgod jaki udarci po pučini mora.... el to tako treba,piajno i ludo... Zar ne,osetiti do kraja... Znam! Isti si i ti takav,živote moj... Naslov: Odg: Moja poezija/proza Poruka od: Hierosgamos 14-05-2008, 10:51:48 Opet ti uzadsi u mraku
Opet ti uzdasi u mraku osećam te celim svojim bićem koja hvata dah da budu utisnuti kao pečat snova koji ostadoše u tragovima prolaznoga vremena.... U tebi i meni.... To nam je dovoljno.... U svakom rastegljivom delu prostora, u istinama što tako se zovu. Dotakli smo prozirnu dugu,da blista u nama,kao stožer,kupljenih snova i dijamanata iz oka što nam padahu. I opet ti uzdasi u mraku osećam te celim tvojim bićem Na dohvatu sena, na izmaku noći.... Spojene duše u bekstvu,kao vetrovi kao divlji vetrovi u čišćenju, svega iza nas..... Bili smo čisti,kao na samom početku sebe, dozivali smo krik,vode i izvora Rajskih.... Dok znoj je kapljao sa nas.... Soma,strasti i životnoga soka.... Nas je kupala svojom nevinošću. I oOpet ti uzdasi u mraku osećam te celim tvojim bićem, upomene gasnu kao tihi plam, i poslednji let leptira oko sveće. I sve ono što beše,postade samo magla slatko od snova pesnika, koji srcem piše ovaj stih. I ne,nije mi žao...nizačim... Samo sam pustio dah od ove noći da priča, i bio sam tiha skrivalica od sebe samog... Dok u naletu strasti,gnjurao sam i tražio u tebi,ta rajska vrata. I opet ti uzdasi u mraku, osećam te celim svojim bićem,draga... kako se stapamo u celinu heksagrama... Plamena i žara.... U frejmu oka.... U svetlucanju želja.... U tvojim iskrama telu,tebe celu,dotakoh....dok lepršala si krilima kao taj leptir ponoći. I daaa,ispijao sam te kao najslađe vino. U tren sve postade,već viđeno... Al tako posebno i znano,nedokućivo... Znao sam...ti si posebna... nekako novi-stari odsjaj sa čelika štita viteza. U ovoj ludoj trci noći,sa nama i naših divljih srca u galopu. CIKLUS PROMENA OZARI ISTOK U NJEGOVOM SKRELETNOM SRCU Buba je brujala prastari zvuk se čuo, to skarabej je nosio ponoćno sunce na svojim leđima. Ponosno i tiho je nosio Boga Sunce na svoj počinak. Ustreptale su zvezde osasvud, mističnost je pevušila svoju uspavanku usnulim Bogovima,dok ljudi se u strahu klanjahu. Nuit se prosula kao beskrajan biser po golom zvezdanom nebu... Dok neke tajne su se došaptavale u slavi moći. I Bog Šu doda malo daha....da san bude jači... Geb se smešio sa zemlje u miru nebeskom. I sklad zavlada vaseljenom, na tim stubovima moći,mirno Zemlja je spavala,plava i nežna... Ušuškana u svoje snove. Stajao sam ispod prostranstva,van laži van ljudskih gluposti i zlobe...očišćen I zaštićen kao Horus u majčinoj utrobi, dok lotus se mirno ljuljuškao na vodi, kao splav dečije duše... Molitva njoj,Velikoj Isis ipuniše Nebo, prolamao se kao zov ljubavi i sklada. Besmrtni ustadoše iz vekovnih postelja , da čuju taj poj nežnosti jednog čoveka u mnoštvu... I splin duše milovaše pesnika i maga u njegovoj vekovnoj težnji da dohvati večnost. Dveri se otvoriše kao najveća sinfonija, splin nestvarnog nosio je spiralno,kao uvojke njene kose,nežno... I reči postadoše kao med,kao ukusan plod misrisne i meke,kao duša,kao KA i BA spojene u jedinstvo. I da! Stajao sam ispod prostranstva,van laži van ljudskih gluposti i zlobe...očišćen Spokojan i nem,jer tišina beše moj dokaz. Tišina odjednom zavlada odasvud,da pročisti kužne. Dok,moje srce....taj Ankh večnog, se talasasto slivao u dubinama moje detinje duše. I Maat se radova,ravnoteži nebesa.... Tom poju tišine u molitvi.... I ozari srce njeno u pravednosti.... dok ponoćna buba Skarabej je smerno.... kao hiljadama godina i pre... Eonima do tad,nosila Boga Sunce na njegov počinak. Čuh poj Ibisa, gledaj...reče odjednom do tada nema Sfinga.... Sve se sprema na svoj ciklus menjanja.... Vernik srca Amona-Ra je nežno slušao taj zvuk. Vreme je proletelo kao plam. I Na istoku se poče javljati iskra jutarnjeg rumenila....kao najava buđanja. I začu se krik Ponosnog Sokologlavog Boga koji je najavljivao novi dan..... u buđenju. To Ahator...se radovao novom danu.... To i srce pesnika je pevalo sa njim. Strasno,divlje i ponosno.... Očišćen beše sa noći mirisa, uzdignut sa portala snova... Amenti mu se smešio.... Dok ciklus promena je govorio... Da.....ja sam VEČNOST. Ima nešto..... u njoj pesma je bila.... Neka noćas se sveće tiho ugase jer vidim ti svetlost očiju u mraku. Sijaju kao staza mlečnog puta. Ima neka magična reč, koja se ne izgovara rečima... Već...oseća Samo me pogledaj..... Da,osetim taj sjaj u tebi.... Da napišemo nemi stih želja, i snova koje smo smotali oko srca našeg. Da,ima nešto u tebi,što opija kao staro vino..... Da pijan ludujem u ovoj noći.... da opijena,u žudnji pokreneš sve što želiš. Da vreme stane i ne pokrene se. Stare vatre sjaj osetih u praiskonu tebe, pružismo ruke u ovoj noći,jedno drugom dodirnusmo poljanu snenih makova. I zagrlismo predele strasti u nama, dok treptaji istine su nas milovali u nežnim dodirima. I množilo se i ludovalo u nama, penilo i vrilo poskakivalo i plesalo, kao sveti eluzij bahatkinje i Pana. Pomozi mi pomozi mi ,rekoh pomozimi dobri moj vetre, da očistim sve u sebi, ovaj dan,sećanja i ono što osećam postadoše samo prah i tren... Dok držao sam dah nad ponorom i svitaca žar mi pomute vid i dah. Da sam svetlost polarnih noći,da sebi osvetlim taj put. Da sam....eh. Pomozi mi vetre,ti što goriš u meni podvali mi i zavedi,ponesi još ovaj put i još ovaj...i ovaj... Jer nemogu drugačije,od ovog što gori u meni i neda mi mira. Iz ruke ispustih pregršt perli, šarenih i divljiv boja,koja se uz rezak zuk prosuše po stolu od hratovog drveta. U dobovanju je taj ludi ritam... U nogama i trčanju je spas.... Ali gde? Od sebe nemogu pobeći.... Pomozi mi ti čista vodo,što talasaš se, na stranicu knjige se prospi,kao vrelo i vruće vino,što nosi me po slikama priča, koje pisah kao žedan pesnik života... Dajem ti draga sve.... Dajem ti Sunca plam.... Dajem ti laži koje se menjaju u vidokrugu očiju, a ono van toga? Ah,da...draga...dajem ti sve ono, što imam i nemam..... I moj jezik i grlo priča... I ruke nemirn.... I srce što skače kao ptica na žici. Pomozi mi majko zemljo.... Na kojoj stojim,kao pali Anđeo sa suzom jednom... Dok tragam u izmaglicama,tvojih sinova... U ruci jednoj držim,moć pera i duha.... U drugoj,pravednost i skiptar moći... I dok te gledam mala,nemam razloga za taj beg ali let nanovo....za to to da. Dođi mi na dlan sltko i nežno,kakva i jesi... Nemirna i divlja....kao leptirov let. Dođi mi mi i pomozi mi.... Da pronađemo ta izgubljena vrata Raja. 5 Stubova Artemide Govrim ti o vremenima prošlim, sadašnjem i budućem koje je,sada. Vesele,vesele vriske i cika,graja dete sam bio,dete ostao.... Kao heroj dobih snagu, Ganimed je u meni,Ajax veselo poskakuje u pričama,u tim pričama bez kraja i početka. I gledaj....svetlost se prosu iz vrča, dok nadopunjaovao sam te slike..... Pripovedač dalekih svetova sam bio. Prvi stub..... Bio je jak kao stena, ljupka i vesela sa harizmom si bila..... I ona beše vatra,salamander u telu žene... Čuješ li senovita...čuješ? Čuješ li ti,taj moj zov,u iskrama žara I ti palila si mi moj mozak na akropolju snova. Dok ide ova stvar,neki stari dobri rock, poskakuju moje misli lake, poskakuju kao iskre iz starog kamina.... Žar u bedrima si čuvala... Drugi stub... Vetre....vetrovita,neuhvatljiva... Koje su tvoje boje, malena...? Spustio sam lišće sećanja,do tvojih skuta.. Stavio ljubavni plam u tvoje nadahnuto srce prepelice. Silf sa krilima koje si mi dala..umesto pera, da umočim u srce svoje od boje limun žute.... Kao sunčev sjaj,postavio sam tu svetlost u tvoje oči. I ukusi slatkasto gorkog badema,bilo je tvoje voće... Usne...sa ukusom hladnog vazduha noći.... Dok milovah tvoje skute..... Usne tvoje,usne gladne želja pesnikinje, opijala si mi moj um.... Treći stub.... Zemljo,Tero....sledi me,sledim te... Osećaji i težina na meni sad raste.... Kao žbun bršljena,otrovni plod...i divlja kupina Kroz mene protičeš,kao prašina koju sam upio sa tobom. Oh,jedina...pepelu dao sam pepo,prahu dao sam prah.. Gnomi se smejuljiše mojoj naivnosti...deteta. Demetra ti beše dalek odjek..... Artemos se klatio u slavi pod nebom od ovog života. I ovlažih usne jezikom,gotovo nehajno.. Sokove tebe ispih do kraja..... To lepota se smešila u nekoj priči... A duše?....one su se prelivale u lažima i željama. Četvrti stub.... Tako mlado...nedužno i lepršavo je to... To,što čuješ..samo je šum vode ... I more strasti se otvori u tebi...u meni. Lutalica sam,davljenik sa predumišljajem i skitara... Tako veseli,veseli beše tvoj smešak... Udini zažmuriše.....ili su se smejali,ne znam? U tvojim bedrima...tražih fontanu besmrtnosti. U tvojim mladim godinama,san sanjara postade java... I kao moćni Triton,pustih šum tih starih priča.. Talasi požude da nas nose...tamo,negde... Setiš li me se po nekad,ili me prizivaš moćnim tečnostima želja,u šupljinama naših duša, da nas nose...da nas samo nose... Pet stub... Uvukoh dim cigare,lagano i zamišljeno ispustih... present,ko sam ja?....gde to idem? Animus je pleso sa Animom,svoj vekovni ples... Čuješ.....?! Tamo je žubor vode,daaaa....i ptice čujem, priroda je pevala sebi u slast. Neko neobično mesto je to ....sakriveno i izniklo nanovo kao misteriozni grad....iz bajki. Duh tražih,duh nađoh....dotako sam ivice realnosti,a po rubovima sam išao... Sedela je optočena žadom,sedefom i zlatom... Podigoh veo promena i prolaznog... Podigoh taj veo tajni,al beskonačnost videh. Držim je u naručju,okovanih svetlećih kamenčića. U tronu ispijali smo vino istine, dok krilati Grifon je čuvao to sveto mesto. Pomilovah Pegaza po glavi.... I osetih čežnju dok dodirivao sam mu krila.. Stvorio sm slike dubina,ponora i vrtača Sklopio sam ugaonike u kvadrate... I sferu postavio na moju poetsku dušu.... Neko bi rekao,igrama nikad kraja...znam. Polako,polako...gotovo kao ritual,zažmurih i podigog ruku i umro sam u taj isti čas. Ispunjen,svime... ispunjen somom, ambrozija mi poteče niz usta... Pogled jedan na gore..... Da li je to kraj,moj Anđele,mojim traganjima... Umoran ali sretan....opijen ludilom ovoga traganja,ljubav mi postade akronim ... Akcentacija kao bolna jeka,ili radost,što da ne ? Uhvatih da se smešim..... Obuze me neka radost,al koren joj ne znadoh... I čuh glas,taj mio glas,moga Anđela... Pusti slatke pesničeke tuge, ma pusti sad taj splin,makar na tren... Ma pusti sve da teče,jer to si ti.... U slavi,lepoti i luckastim rastancima... Bol jeste samo transformacija radosti u kojoj se kupa tvoja duša. I tu radost,što osećaš sad.....to je sve ono,o čemu si pisao u lakovernosti, ali i mudrosti... Zagrli ih sve,sve te drage ,mile i snene sanjalice što satkaše tvoj život, i postani nemirni Heroj bitke.... U kojoj samo istina gladna ljubavi pobeđuje. I milota i sklad obuze pisčeve naume... I radost,neka luda radost,pevala je u meni... Daaaaaaa,radost je pevala. A stubovi Artemida ponosno stajaše... Na toj zemlji trulih plodova i slatkastog voća. I znao sam..... Da jesam....bio U sve to umetnut,utaknut...postavljen kao vezivo,hramova tih svih neobičnih žena... I znao sam, U mom umu da istine se ne broje,kao ni te ljubavne... Samo se osećaju,kao treperenje kao šapati nežni u ovoj noći. Satir ,taj prepeden jarac mi namignu... mahnuh mu.....i ostavih dijamante pod njegove noge. A svet se ponovo budio u nekin čudnim bojama.
Powered by SMF |
SMF © 2005, Simple Machines LLC
Joomla Bridge by JoomlaHacks.com |